Eh, kad bi barem svaki tjedan u Lisinskom bio kao ovaj. U utorak je svirao slavni kineski pijanist Yundi usput promovirajući svoj novi dan ranije na svjetsko tržište lansirani CD.
Sinoć je u ciklusu Svijet glazbe Simfonijskom orkestru HRT-a dirigirao veliki ruski maestro Jurij Simonov, a solist u popularnom Violinskom koncertu Jana Sibeliusa bio je sjajni mladi violinist Nikita Borisoglebskij.
Drugi dirigentski velikan Dmitrij Kitajenko večeras i u subotu u Crvenom i Plavom ciklusu Zagrebačke filharmonije s trofejnom korejskom pijanisticom Yeol Eum Son izvodi čudovišni program sastavljen od Klavirskog koncerta u b-molu Petra Iljiča Čajkovskog i Beethovenove Devete simfonije. Odu radosti će uz Goranovce zapjevati fantastičan domaći kvartet: Martina Zadro, Dubravka Mušović Šeparović, Tomislav Mužek i Luciano Batinić. U nedjelju Lisinski preko svog velikog platna publiku vodi u New York na Massenetovu operu Werther u raskošnoj produkciji Metropolitana.
Lijepo je znati da dvorana Lisinski i onima koji u nju ne zalaze još uvijek predstavlja simbol vrhunske kulture i umjetničke izvrsnosti uzvišene elitne kulture i glazbeničke izvrsnosti, ali svakog tko mi se ovih dana zgraža nad skorim nastupom Harisa Džinovića na toj posvećenoj pozornici ja pitam kada je posljednji put bio na nekom klasičnom koncertu. Kada bi u Lisinskom svaki tjedan izgledao kao ovaj, a sve to isplanirano godinu-dvije unaprijed kako Bog zapovijeda, teško da bi slobodan termin dočekali Mišo Kovač, Đorđe Balašević ili bilo koja druga estradna zvijezda.
No, to bi značilo da je Hrvatska zemlja u kojoj je kultura s krizom ili bez nje prioritet, a ne prirepak koji bi većina političara i budžetlija rado otfikarili kao luksuz za zabavu dokonih snobova. Da je Hrvatska kulturna zemlja onda bi se o voznom parku trotočkaša marke Steinway u Lisinskom vodilo računa barem jednako kao i o ministarskim limuzinama. Posljednji novi klaviri stigli su u Lisinski prije 14 godina, a Gradu je alarmantni zahtijev za dva nova instrumenta upućen još prije godine.
U međuvremenu, fantastični virtuoz Yundi i njegova publika iz Lisinskog će kao ponijeti traumu sviranja i slušanja Beethovenih sonata u f-molu i cis-molu bez tona as/gis jer je upravo ta ključna tipka tijekom recitala zakazala. Pijanist je kasnije rekao da ga je samo prijateljska energija pažljive, mahom mlade i oduševljene publiku spriječila da usred koncerta ustane, okrene se i ode bez pozdrava. Zahvalnost smo mu iskazali ovacijama koje je dvostruko zaslužio.
Nakon Yundijevog koncerta u utorak barem stotinjak ljudi strpljivo je u dugačkom redu, s novim CD-om u rukama, čekalo na autogram. Bez obzira na neugodnost s klavirom, mladi kineski virtuoz nije razočarao svoje obožavatelje kojima je dijelio autograme i s kojima se nasmiješen spremno fotografirao. I on je profesionalac na tržištu, svjestan da osim od Chopina, Schumanna i Beethovena živi i od naklonosti publike.
Inače, sa svojim bendom Sar e Roma i romskim pjesmama Haris Džinović je još prije rata punio Lisinski i po sedam večeri uzastopce. Nastupao je i s Gipsy Kingsima, u Beogradu čak i uz Montserat Caballe. Pjevao je u Lisinskom i prošle jeseni na večeri sevdaha. Organizator njegovih koncerata Tomislav Kašljević čudi se zašto sad odjednom Haris, najbolji glas Balkana, nekima smeta. Istina je, u Lisinskom su nastupali mnogi daleko lošiji tenori.
Kultura je u Hrvatskoj roba na tržištu. Tako i Lisinski. I zato Siriščević organizira koncerte Miše i Đoleta i iznajmljuje dvoranu za Harisa Džinovića. Grad za program Lisinskog daje tek četvrtinu potrebnog novca. Tržišna cijena ulaznice za koncerte poput Yundijevog ili za nastup filharmoničara BBC-a koji dolaze sljedeće subote bila bi od sto eura na više.
Zaboravite sveti hram, Lisinski je trgovačko poduzeće koje nam na nekulturnom tržištu i dalje nudi vrhunsku glazbu za malo novca preostalog u džepovima preostalog osiromašenog građanstva s kulturnim, da ne kažem posebnim potrebama.