'Kad bih bila 50 godina mlađa, snimila bih film o Titu. Za mladog Tita uzela bih DiCaprija, a za starijeg Crowea'

“To nije ‘objet trouvé’, to je lotani kolaž od željeznog otpada. Igra. Šala. On će se tek svojim portretom pokušati progurati u sferu umjetnosti. Ako ne uspije: ostaje moja poruka da nema tog odbačenog predmeta koji neće naći negdje svoje mjesto. Kada sastavim nekoliko komada bilo čega, dobijem bilo što. Tek kada mu dam ime, postaje nešto”, o svojoj izložbi, otvorenoj sinoć u zagrebačkoj galeriji Kranjčar, na komadu papira rukom piše svjetski poznata umjetnica Jagoda Buić. Zatekli smo je uoči otvorenja u, kako kaže, savršenom galerijskom prostoru, a razgovor je počeo time da ne treba trošiti riječi na ono što se gleda, što je tu i što je napisano jer ima tako mnogo za reći o svemu drugome.

Odakle ste stigli u Zagreb... gdje vam je trenutačna baza... Iz Provanse gdje imate atelje ili iz Pariza, Venecije, Dubrovnika?

Ravno iz Dubrovnika, gdje sam bila cijelo ljeto i ništa nisam radila. Ako moram izabrati između rada i odlaska na kupanje, svakako ću izabrati kupanje. U Dubrovniku radim vrlo malo. Mislim, ako misliti ne znači raditi. Za razliku od Provanse gdje je potpuni mir, široka priroda i pejzaž koji me nagoni na rad.

Razmišljate o radu, dakle planirate nešto novo?

Imam u oku knjigu koja bi trebala izaći, imam jedan scenarij za mjuzikl, za “Juditu”... On je za sada san. Trebala bi u njemu pjevati Josipa Lisac, i onaj čudnovati tip koji pjeva sevdah... Božo Vrećo, iako on još ništa i ne sluti o mojem planu. Vrlo je mala mogućnost da se to ostvari jer mjuzikl iziskuje veliki tehnički aparat. Ali, puno sam toga realizirala što se nije moglo, pa ću možda i to. Dugo mi je u planu i Schiele show, revija prema Schieleovim slikama. On je bio možda najbolji crtač svih vremena, izuzmemo li Leonarda, koji je umro s 28 godina. Cijeli život slikao je ružne i čudno odjevene modele koji su fascinantni do nevjerojatnosti i za sva su vremena. Dakle, ne radi se, sanja se... Stalno crtam na svim papirima koji mi dođu do ruke. Za Noć muzeja napravila sam prvu izložbu crteža u Maloj galeriji, pa izložbu posvećenu Lampedusi i izbjegličkom križnom putu u Orisu, a paralelno izložbu skulptura u Domu hrvatskih likovnih umjetnika, ali i izložbu za vrijeme simpozija o prisutnosti Grčke u Starome Gradu na Hvaru, gradu mojih pradjedova... Kad zbrojimo, nisam se samo odmarala i sanjala.

Kad se zagledate u prošlost, koji biste dio umjetnosti izabrali kao područje u kojem ste zaorali najdublji trag?

Najviše sreće imala sam radeći u teatru, a najviše slave radeći tapiserije. Pa sad vidite što je važnije. Da radim tapiserije nisam odlučila ja, već moja radoznalost i otpor prema nesporazumu u tom području umjetnosti koje je, naravno, blisko ženama. Krenula sam u to bez velikih ambicija, ali s velikom radoznalošću, i imala prvu veliku izložbu u Muzeju moderne umjetnosti u Parizu, pa u Sao Paulu gdje sam 1975. na bijenalu dobila i Grand-prix, što je kao Nobel za literaturu. Radila sam tapiserije sve dok se nije dogodio ovaj nesretni rat. U dimu rata izgubile su se moje tkalje koje su tkale negdje između Srbije, BiH i Hrvatske. Završila je ta idila, ali i moja radoznalost, i otišla sam u drugu materiju, a to je sve odbačeno koje pretvaram u nešto, što je smisao i ove izložbe.

Naletjela sam na podatak da ste radili tapiserije i za Titove rezidencije. Maršala ste i susreli, kako danas na to gledate?

Ne, ne, tapiseriju sam radila za Hrvatski salon u Saveznom izvršnom vijeću koji je projektirao Richter. To je bila moja prva tapiserija reprezentativnog formata i zvala se Dubrovnik. Ne znam postoji li još i gdje je danas. A Tita pamtim i doživljavam kao karizmatičnu osobu. Ja sam bila, nećemo reći klasa državnog neprijatelja, ali svakako kao dijete visoke buržoazije nisam bila privilegirana. Međutim, kad bih danas bila 50 godina mlađa, snimila bih film o Titu koji bi se zvao “Najveći avanturist stoljeća”. E, to je on. Za mladog Tita uzela bih Leonarda DiCaprija, a za starijeg Russela Crowea. To bi bila senzacija, ali jedina pogreška u tom planu je što imam 50 godina više i što taj film neću napraviti.

Koji su umjetnici, po vašem iskustvu, najtaštiji?

Pjevači. Oni su svoj vlastiti instrument. Kada se ja izlažem pogledima publike, izlažem se kroz predmet. Stojim daleko iza njega i možete me vidjeti i ne vidjeti. Međutim, pjevač izlaže sam sebe i nije ni čudo da su oni najtaštiji i najosjetljiviji.

Je li hrvatska umjetnost u krizi?

Ona je oduvijek na visokom nivou, premda potječe iz malog naroda. Puno je veće umjetničke vrijednosti nego što su teške prilike u kojima nastaje. Naši umjetnici spadaju u svjetsku elitu. Uzmimo Murtića, Džamonju, Tartagliu... cijeli je niz velikana svjetskoga ranga, čega nismo dovoljno svjesni. Rođena sam u kući u kojoj je moj otac imao 14 Kraljevićevih crteža, imali smo Joba, Tartagliu, Plančića... odrastala sam okružena time, ali samo do 12. godine kada je sve to u Drugom svjetskom ratu odletjelo u zrak. Dakako, sve je to, pretpostavljam, djelovalo na moju osjetljivost prema umjetnosti.

Često i rado u biografiji ističete Pariz, Dubrovnik, Washington i Zagreb, a Split samo kratko kao mjesto rođenja. Zašto?

Split je grad za voljeti, ali ne za živjeti. Moj pradjed bio je prvi hrvatski gradonačelnik Splita, moj otac bio je gradonačelnik Splita i ban Primorske banovine. Prema Splitu nisam indiferentna, nije mi svejedno što se u njemu događa, ali događale su se tako neprihvatljive stvari da mi ga je bilo draže voljeti izdaleka. Pogotovo iz predivnog Dubrovnika koji sam za sebe izabrala premda tamo ne pripadam ni po čemu osim po ljubavi. Split je prokopao najljepše groblje na svijetu – Sustipan, u nekoj fazi svog oportunizma, kada su mislili ondje sagraditi veliki hotel, a nisu. A Dioklecijanova riva? Od Rimljana cijeli svijet gradi palače od bračkog kamena, a mi splitsku rivu premazujemo plastikom. Kako da živim u tom gradu? Volim ga i u njemu stajem. Volim i mnoge njegove ljude. San mi je napraviti spomenik Miljenku Smoji. Imam ga dugo nacrtanog. Smjestila bih ga na Matejuški gdje je on šetao, a gdje sam ja rođena. Split i ja vezani smo poetski, ne praktično.

Živjeli ste u Americi. Kako komentirate Trumpovu pobjedu?

Gledajući na ekranu te ceremonije, gospođu Clinton koja se stalno smije, Trumpa koji bezvezno maše rukama... Četiri godine živjela sam u Washingtonu i vrlo dobro poznajem taj svijet... Cijela ta predstava me rastužuje jer Amerika zaslužuje bolje od tih dvoje kandidata.

Kao kostimografkinja, posebno pamtite jedan susret... Uoči filma “Pustolov pred vratima” kada ste jednu sitnu ženu morali kostimom učiniti fatalnom. O kome je riječ?

Prije koji dan umro je redatelj Šime Šimatović. Tada sam i saznala da je Ana Karić bila njegova rođakinja. I tek tad shvatila sam zašto mi je davno Šime doveo jednu malu djevojku s Akademije, potpuno bezličnu, za koju nikako nisam shvaćala kako on u njoj vidi fatalnu ženu. Dala sam si truda, a kako je Ana Karić bila lijepa, od nje sam napravila određeni tip koji nije imao nikakve veze s njom ni s time kako sam je ja vidjela kao mladu i još neizgrađenu curu. I ono što je zaista ganutljivo i lijepo, to je da je Ana tu osobu koju sam od nje stvorila za film, zadržala zauvijek kao svoju fizionomiju. Cijeli život bila je živa i hodajuća moja kreacija. I bila je izuzetno zanimljiva.

Dame se ne pita za godine, ali ne može se ostati ravnodušan pred mladenačkom energijom koju imate, a prešli ste osamdesetu.

Kaže se da ljubav nema godina. A ja volim raditi samo stvari koje volim i samo iz ljubavi. To je moj životni luksuz, bio i ostao. Prema tome, kad se sjetim svojih godina ili vidim svoje vršnjakinje, spopadne me čudan osjećaj. Ali, srećom, o tome ne razmišljam pa nemam ni godina. Imam onoliko godina koliko imam snova.

Je li vas u nekom trenutku života napustila kreativnost?

Mislim da nije jer to što radim ne zovem kreacijom nego životom. Življenje, bivanje, trajanje. A što je to ispunjeno kreativnim nabojem, nije moja krivica. To nema veze ni s godinama ni s prilikama, ako čovjek ima maštu, ne treba čak biti ni revan. Ja sam po svojoj prirodi zapravo lijena, goni me moja radoznalost. Ja sam pravo dalmoški lijena u najboljem smislu te riječi.

Sa suprugom Hansom Wuttkeom, direktorom Svjetske banke, za kojeg ste se udali 1982., proživjeli ste, kažete, najljepše godine. Ali tada niste stvarali.

Živjeli smo u Washingtonu i putovali po Indiji, Japanu, Kini... Nemate vremena raditi i biti supruga nekoga kao što je bio on. To su svake večeri dva koktela i tri večere, vrlo zanimljivo doba jer smo svaki slobodan trenutak provodili u New Yorku, gradu koji je 80-ih bio najzanimljiviji na svijetu. Ono što je možda danas Berlin ili što je Rim bio 50-ih kada sam ondje studirala i živjela. Uvijek sam bila na pravome mjestu u pravo vrijeme, tu sam sreću imala cijeli život. Međutim, kada je nestalo mojeg supruga, vratila sam se poslu kao jedinom pravom sadržaju moga života. I od tada radim više nego prije jer mi više treba utjehe. A možda i manje zabave.

Vi biste snimili film o Titu, no netko će sigurno snimiti film o vama, a planirate li napisati knjigu o sebi?

Imala sam nekoliko ponuda. I ima esej u kojem sam publicistu rastumačila zašto se ne može napraviti knjiga o mojem životu. Naime, ako ta knjiga, objektivno, nije interesantna i nema objektivnu literarnu vrijednost, ona me ne zanima jer ne mislim da sam tako važna. To se ne može znati unaprijed i zato ja nisam potrebna kao tema.