Da je tambura u Hrvatskoj omiljeni instrument i da ima zasluženi status nacionalnog hrvatskog glazbala, ne treba posebno objašnjavati. Ali da tamburu u Hrvatskoj ne možete i studirati, mnogima je i čudno i znakovito. No, odnedavno, točnije od lanjskog prosinca, studij tambure postoji u obližnjem Beču, u austrijskoj metropoli, i to na najstarijem privatnom konzervatoriju u tom gradu koji nosi ime skladatelja Franza Schuberta. Na tom bečkom konzervatoriju na kojemu se izučava klasika, ali i jazz te glazbeno kazalište, profesor je i ugledni zagrebački skladatelj, kontrabasist i dirigent Dario Cebić, koji je ponosan što se nakon dugog postdiplomskog školovanja u Grazu i Beču sada bavi i podučavanjem tambure. Iako ne u Hrvatskoj, nego u inozemstvu.
– Rođen sam u Markuševcu, u kojem valjda svi sviraju tamburu od malih nogu. Svirao sam u brojnim folklornim ansamblima, od nekadašnjeg “Jože Vlahovića” do “Ivana Gorana Kovačića”, sve do Tamburaškog orkestra Hrvatske radio-televizije. Iako sam glazbeno obrazovanje počeo klavirom i violinom, a nastavio kontrabasom, a onda i kompozicijom, tambura je moja velika ljubav – kaže Cebić, koji je glazbeno iznimno raznorodan, ali i ambiciozan.
Studenti iz Italije, Slovenije...
Njegove skladbe na svojim inozemnim gostovanjima izvodi i Dubrovački simfonijski orkestar, prije nekoliko godina snimio je i dvije kompaktne ploče s vlastitim skladbama za kontrabas koje je izvodila tajvanska kontrabasistica Youan Chuan Pan, a nedavno je njegove skladbe na ploči “Fascination” snimila i pijanistica Marta Šimunović. Za vrijeme studija u Grazu i Beču bio je član i tamošnjih orkestara, među ostalima, i Simfonijskog orkestra Graz, ali i brojnih drugih ansambala. Lani je bio finalist i dvaju uglednih međunarodnih natjecanja za kompoziciju u Grčkoj i Velikoj Britaniji, sudjelovao je na čak 120 festivala diljem svijeta. No, svestrani Cebić se s posebnom strašću bavi istraživanjem povijesti tambure, kako u Hrvatskoj, tako i u Austriji, ali i njenu optimističnom budućnošću.
– Tamburu sam uzeo i za svoj doktorat na Sveučilištu u Grazu. Tema mi je povijest tog instrumenta koja je još uvijek slabo istražena. Doktorat ću objaviti i kao knjigu u kojoj će biti puno nepoznatih podataka koji su zanimljivi za hrvatsku kulturu, koja je pak nezamisliva bez tambure. Tambura je svojevrsni fenomen. U Hrvatskoj je malo poznato da samo u Austriji ima pedesetak tamburaških orkestara, dok u Hrvatskoj ima oko tri ili čak i četiri stotine raznih tamburaških sastava. I premda danas muziciranje na tamburi u Hrvatskoj stalno napreduje, pa su mahom svi tamburaši glazbeno pismeni, što prije i nije bio slučaj, nedostaje nam studij o kojem se još uvijek samo govori. Tu, na žalost, nema nikakvih pomaka, što i nije samo pitanje novca i financija – kaže Cebić, sretan što u Beču može podučavati baš tamburu. I što će uskoro studenti s diplomom profesora tambure odlaziti iz Beča u svoje države i gradove, ali i sela, kako bi širili tamburaški pokret.
– Dozvolu za rad dobili smo u prosincu kao, koliko je meni poznato, jedini grad u svijetu u kojem se može studirati tambura, uz Pittsburgh, koji je vezan uz Hrvate i snažnu Hrvatsku bratsku zajednicu. Inicijativa za pokretanje studija tambure u Beču došla je ponajprije od gradišćanskih Hrvata, među kojima je taj instrument omiljen, što je podulja povijesna tradicija.
Uostalom, ima mjesta u Gradišću, gdje od pet stotina stanovnika njih 450 svira u tamburaškom orkestru. Izvrsni tamburaški orkestri tako postoje ne samo u Gradišću nego i u Linzu, Salzburgu, Beču... No, na popularnost tambure u Austriji možda je dodatno utjecalo i to što je zbog rata u Beč iz Hrvatske otišlo puno dobrih tamburaša, što je s vremenom podiglo kvalitetu muziciranja u cijeloj Austriji – kaže Cebić, pod čijom paskom na Konzervatoriju Franz Schubert tamburu sada studira desetak studenata, a u budućnosti bi ih trebalo biti i više. I nisu svi podrijetlom Hrvati, ima tu i Talijana, Slovenaca, Austrijanaca... a velik interes pokazuju i ljubitelji glazbe iz slavenskih zemalja kojima je tambura bliska. No, golem interes vlada i u Hrvatskoj, što i nije čudo. Uostalom, i cijene studiranja nisu više nego u Hrvatskoj, što se posebno odnosi na diplomski studij.
Istražujući povijest tambure, Cebić ističe da nije točno da je prvi tamburaški orkestar osnovao Pajo Kolarić 1847. godine, kako se često navodi u hrvatskim izvorima.
– Našao sam podatke da su se tamburaški orkestri pojavili puno prije, a već potkraj 18. i početkom 19. stoljeća u Hrvatskoj je djelovalo puno takozvanih tamburaških zborova. No, podatak o Kolariću koji je u svom orkestru imao samo šest glazbenika ponavlja se već godinama – veli Cebić.
Glazbene literature s pomoću koje se studira tambura u Beču ima u zadovoljavajućim količinama. Cebić ističe djela gradišćanskih skladatelja poput Ferija Sučića, koji je umro u devedeset i četvrtoj godini ovog ožujka, a čije su note i skladbe u Austriji i popularne i dostupne. No, treba znati da je tambura popularna i u zemljama kao što su Njemačka, Češka, Italija, Slovenija... pa čak i Novi Zeland, Australija, Amerika i Kanada.
– U Pragu je već 1902. godine osnovan prvi čehoslovački tamburaški savez. Našao sam i podatak da je već 1885. godine u Beču djelovao prvi hrvatski tamburaški orkestar. U ruke mi je došao njihov koncertni program i, ako je suditi po njemu, riječ je o vrlo kvalitetnom orkestru – govori Cebić, koji pozdravlja projekt koji uporno promiče zagrebačka Šokadija sa stočlanim Hrvatskim tamburaškim orkestrom koji je već gostovao i u Beču u prestižnoj dvorani Konzerthausa, ali i u Budimpešti, a redovito jednom godišnje muzicira i u zagrebačkoj Dvorani Lisinski izvodeći vrlo raznorodan program.
– Takav orkestar ima i utemeljenje u prošlosti. Pa još 1920. godine Josip Andrić imao je ideju o osnivanju Hrvatske tamburaške filharmonije. Treba reći da je tamburaštvo danas u Hrvatskoj na visokoj razini. Imamo barem pedesetak vrhunskih tamburaških bendova, što prije i nije bio slučaj – ocjenjuje Cebić, koji ipak misli da uvijek ima prostora za bolje i kvalitetnije. I organiziranije, naravno.
Malo je lokala u kojima se svira
Jer u hrvatskom tamburaštvu postoje i problemi. Problem kriterija, a onda i kvalitete. Mnogima je teško isplivati u javnost. Teško im se izboriti za kvalitetnu diskografsku snimku. Ili za neku radio ili televizijsku snimku, a o izravnom prijenosu da se i ne govori. Za mnoge kvalitetne tamburaške sastave zna se samo u njihovim sredinama, ali ne i izvan njih. Osim toga, sve je manje lokala, posebno u Zagrebu, u kojima se može uživo slušati kvalitetne tamburaške orkestre i sastave, a nekada se tamburalo u Puntijaru, Čardi, Pivovari... Ako tamburu u javnim prostorima ne mogu slušati domaći ljubitelji tamburaške glazbe, pa kako ćemo je onda “prodati” strancima, koji u Hrvatskoj žele uživati u domaćim, lokalnim zvucima, okusima i specifičnom koloritu i atmosferi?! Kako ćemo je brendirati i izvoziti ako je skrivamo, a vrlo često i podcjenjujemo?!
Stoga hrvatskim tamburašima, osim akademije, nedostaje i promidžba koja bi afirmirala čak stotinjak skladatelja koji su skladali i za tamburu. A među tim tamburaškim skladbama ima ih i vrhunskih, ističe Cebić, kojem česti boravci u Beču, ali i u Grazu, koriste radi kontakata, ali i promicanja ne samo tambure nego i hrvatske glazbe u cijelosti.