Kad djeca moraju podučavati odrasle

Nije prvi put, ali je više nego vrijedno upozorenje učenika Ivana Marlovića i Zvonimira Kračuna iz velikogoričke OŠ Nikole Hribara gradskim vijećnicima da isprave pogrešne natpise. I prošle godine, u natječaju "Volim hrvatski", što su ga organizirali HTV, emisija Navrh jezika, Modra lasta, Zavod za školstvo i Večernji list, učenici osnovnih i srednjih škola popisivali su netočne natpise u svojim mjestima i predlagali pravilna rješenja. Bilježili su i primjere zavičajnoga govora i nepotrebne anglizme, a neki su, kao npr. učenici iz Dubrovnika, išli i do gradonačelnice ne bi li pridonijeli pravilnu pisanju ulica, trgova i ustanova.

Najčešće se, prema radovima učenika iz 72 škole, griješilo u pravopisu: veliko i malo početno slovo, č i ć, ije, je. Velik napor, ljubav, želja da mladi nešto promijene ostali su samo na nagradnom izletu, ponekoj zasluženoj knjizi. Volim hrvatski ni približno u medijima nije dobio mjesto kao što ga danomice dobiva volim engleski.

O tome svjedoči i promidžba dobrovoljnog rada s pozivom da budemo goodman. Zar ćemo manje učiniti za druge budemo li dobri ljudi, zar se uvijek moramo zastidjeti svoga jezika, prije svih mi odrasli, dok nam djeca, poput vrijednih Velikogoričana, nalaze početničke greške, upozoravaju gradsku vlast da ispravi osnovnoškolsko gradivo.

Kad pak na vrednovanjima znanja mladi općenito pokažu da bolje znaju engleski nego hrvatski ili kad se smanji broj sati hrvatskoga u nižim razredima osnovne škole, prigodno zakokodaču i pozvani i nepozvani. Nije naime problem koliko ćemo sati imati materinskoga jezika ako ništa ne naučimo, pokažemo li i u Zagrebu, i u Osijeku, i u Splitu, da i s većim brojem sati hrvatskoga jezika nismo svladali osnovno.

Neće nas spasiti ni uvođenje hrvatskoga na sve fakultete ne budemo li se sustavno počeli brinuti o njemu. Kada djeca iz osnovne škole iziđu sigurna kad se piše veliko, a kada malo slovo, neće im trebati političari da promijene natpise na pločama. Jer, pogrešaka jednostavno ne bi smjelo biti. A ima ih toliko, za što su zaslužni ponajviše odrasli, da je pohvalno što ih djeca uopće uočavaju.

Za razliku od drugih zemalja, npr. od Poljske u kojoj se novčano kažnjava jezični nemar, mi se na svakome koraku razmećemo neznanjem. Prezirom prema pravilima jezika koji je naša prepoznajnica, putovnica u Europu. Vapaj za ispravljanjem pogrešno napisanih naziva ulica u V. Gorici trebao bi prerasti u vapaj svih gradova. Jer kakvi su to zaslužnici po kojima nazivamo ulice kad ih, poput Ante Starčevića, u razmaku od sto metara dvaput napišemo krivo. Zar ih svojom nebrigom nismo unizili, umjesto da ih poštujemo i tako što ćemo im ime pisati pravilno?!