Premda je dosad već objavila knjigu priča i knjigu drama, Lana Derkač (rođena u Požegi 1969. godine) u književnoj je javnosti najprisutnija i najpoznatija kao uzorna pjesnikinja, autorica sedam zbirki pjesama. Nakon druge knjige priča “Zastava od prašine” (VBZ, ur. Ervin Jahić), o Lani Derkač morat će se govoriti i kao o suverenoj pripovjedačici.
Nije jednostavno u aktualnoj hiperprodukciji novih proznih knjiga domaćih autora izboriti se samosvojnim glasom za status zapaženog i zapamćenog autora čije teme i likove nećemo zaboraviti netom zaklopimo korice.
Lana Derkač uspijeva dosegnuti to posebno mjesto u čitateljskom sjećanju. Premda je u svim pričama zbirke zapravo zaokupljena jednom te istom, vječnom i milijardu puta literarno (zlo)rabljenom temom muško-ženskih odnosa, ona osvaja osobitim pristupom, stilskim finesama te osebujnom poetikom bliskom onoj kojom se služi i u pjesničkome dijelu svoga opusa.
Nije to nipošto prizemna proza koja će jeftinom senzacijom ili klišejiziranom jednostavnošću zgrabiti pozornost na prvu loptu; naprotiv, to je suptilno pripovjedaštvo koje traži srodna, nijansama otvorena čitatelja. I bogato mu uzvraća!
Ispričane većinom iz rakursa ženskoga lika, pripovijesti Lane Derkač hvataju svoje junakinje i njihove muške parnjake (muževe ili ljubavnike, svejedno) u osjetljivu i kompleksnu trenutku kad se njihova emocionalna veza bliži neizbježnu kraju: kad istječe poput nezaustavljiva pijeska u klepsidri, kad se dade zauvijek obrisati lako kao prašina s namještaja, kad se šutke utapa u gluhoj tišini, kad se gubi u posvemašnjoj nijemosti, kad je komunikacija grubo prekinuta nepremostivom preprekom nerazumijevanja... Prašina, pijesak, šutnja i tišina ključne su riječi gotovo svake priče: simboli su prolaznosti i kratkotrajnosti, prekida doticaja između dva dotad bliska bića i tihoga, nespektakularnoga kraha njihove veze.
Između tih ključnih riječi pripovijedaju se naizgled jednostavne priče iz svakidašnjega života punog banalnosti: odlaska na posao, povratka kući i pripreme objeda, rutinskoga, obestrašćenoga vođenja ljubavi, priređivanja večere za goste, kraćega putovanja na odmor
ili duljega bijega iz poznate sredine...
No, naizglednim životnim trivijalnostima autorica umije izbrušenim, preciznim rečenicama poetske snage udahnuti duh novoga, nepoznatoga, nerijetko posežući i za fantastičnim ili irealnim (raz)rješenjem. Zato se pod površinom “obične” situacije neke ljubavne veze na izmaku, stanovitim odmakom od stvarnosnoga i poniranjem u začudno, čuje autoričino osluškivanje bogatih unutarnjih glasova njezinih junaka i stječe dubok uvid u zapretane individualne emocionalne svjetove. Filigranski prateći svoje melankolične, osamljene likove koji su “naučili uzgajati šutnju”, koji su svladali “umjetnost razdvajanja i spajanja”, koji se doimaju kao “raštimani duo”, autorica im ne može ponuditi običnu nego tek (nedostižnu) “genetički modificiranu nadu”. Lana Derkač nakon ove knjige više nije samo nada nego i visok domet hrvatske kratke proze.