Za vrijeme trajanja jednog filma, dobit ćete čak tri. I to kakva tri filma! Japanska poslastica “Kolo sreće i fantazije”, nagrađena Srebrnim medvjedom Velikog žirija na ovogodišnjem Berlinaleu, donosi kratke uratke koje međusobno ne povezuju ni likovi ni radnja. Umjesto tih naizgled jakih spona crvena nit koja se tipično japanski – decentno, suptilno i minimalistički – proteže u tri priče je motiv slučajnosti i upletenosti sudbine u ljudske živote. Svim pričama – “Magija (ili nešto manje uvjerljivo)”, “Vrata širom otvorena” i “Još jednom” – zajednička je i ženska prizma kroz koju se pripovijeda, ali i nježna, melankolična klavirska pratnja koja se poput dobroćudnog, sveprisutnog i sveprožimajućeg kamija nadvija nad priče kojima je glavni forte nedvojbeno dijalog.
U prvoj priči pratimo Meiko koja u razgovoru s kolegicom zaključi da se ona viđa s njezinim bivšim dečkom (kolegica nije znala da joj je to bivši dečko) zbog čega se brzo stvara ljubavni trokut u kojem se ne zna koji je vrh oštriji. U centru druge priče je udana žena koja, kako bi zadovoljila mlađahnog ljubavnika, pokušava uništiti karijeru svome bivšem profesoru, i to tako što ga nastoji zavesti.
Ovdje se i više nego uspješno koketira s erotikom (i to bez i jedne eksplicitne scene) i s katarzičnim razgovorima koji svaku ženu zovu na samovoljenje i svijest o vlastitoj vrijednosti. Posljednja priča rezervirana je za dvije žene koje se susreću na eskalatoru. Obje su oduševljeno reagirale kada su se vidjele, ali su kasnije saznale da su jedna drugu zamijenile za osobe iz prošlosti s kojima nisu riješile odnose. Bez obzira na to što su obje vidjele pogrešnu osobu u ovoj drugoj, odlučile su probuditi duhove prošlosti i “pogrešnu” osobu učiniti “svojom” osobom.
Kreirajući ovo, bez straha da ga je prerano tako nazvati, remek-djelo, redatelj Ryūsuke Hamaguchi nije puno pažnje posvećivao scenografiji. U sva tri stavka ove filmske sonate uvijek su u pitanju prostori bez puno detalja; sve kako se apsolutno ničim pažnja ne bi preusmjerila na nešto što nije scenarij.
Kada je riječ o scenariju, on donekle podsjeća na atmosferu koju nam je dao Richard Linklater u svoja tri poznata antologijska stavka – “Prije svitanja”, “Prije sumraka” te “Prije ponoći”. I to ne zbog romantičnosti ili uzajamne privlačnosti među likovima (jer to ovdje, čak i na mjestima na kojima se čini da jest, nije glavni motiv), nego zbog nečeg što je superordinirano tim “prizemnim” stvarima. Riječ je o onom trenutku u kojem se “uhvati Kairos za čuperak” zbog kojeg se uspije shvatiti značenje međuljudske povezanosti.
“Kolo sreće i fantazije” ulovilo je taj osjećaj i pokazalo ne samo koliko on vrijedi u životu koji se katkad doima kao fantastična deluzija, nego i koliko je film kao medij vrijedno vrelo pronalazaka takvih odgovora.