Naklada Vuković&Runjić nastavila je s promptnim objavljivanjem ciklusa “Godišnja doba” škotske spisateljice Ali Smith. Sada je na red došao roman “Proljeće”, koji je s engleskoga prevela Vlatka Valentić. Sadržaj romana u potpunoj je suprotnosti s optimističnim i bajkovitim omotom knjige koji pokazuje krošnju u punom intenzitetu proljetnoga cvata. Jer u romanu je riječ o tužnoj ljubavnoj priči kroz koju se provlači turobni položaj imigranata u današnjoj Velikoj Britaniji, a onda i u Europi. Položaj koji umnogome podsjeća na tešku segregaciju i zapadnoj civilizaciji zapravo oduzima njen civilizacijski integritet. Ali Smith u “Proljeću”, koje djelomično smješta i u svoj rodni Inverness, sasvim konkretno piše o modernim logorima koje posprdno naziva Centrima za udaljavanje imigranata (pri tome dodajući još riječi) “arhitekture zatvorskog tipa”, a u koje oholo britansko kraljevstvo smješta imigrante bez obzira na njihovu dob. I bez obzira na propise, a o međunarodnim uzusima da i ne govorimo. Škotska autorica piše i o brojnim običnim ljudima koji pomažu imigrantima, koje sustav pretvara u progonjene životinje koje se povremeno metaforički raspršuju u nepostojanje, u bijeli dim, baš poput onih rascvjetanih voćki s idiličnog omota knjige.
U ovu je svoju angažiranu prozu Ali Smith uvrstila i srednjostrujašku ljubavnu priču između filmskog i televizijskog redatelja Richarda Leasea i scenaristice Patricije Heal zvane Paddy. Ta emotivna, a onda i ljubavna veza u čijem je temelju intenzivna intelektualna bliskost, završava Paddyinom teškom bolešću i smrću, a našem redatelju u nasljedstvo ostavlja čitav ocean sjećanja i moralnih obaveza. A u tu se ljubav onda upleo i jedan uobičajeno ridikulozni filmski projekt u kojem bi se naš redatelj trebao pozabaviti navodnom vezom između velikog austrijskog pjesnika Rainera Marije Rilkea i novozelandske spisateljice Katherine Mansfield, koji su se početkom 20. stoljeća našli u švicarskom mondenom odmaralištu. Taj isforsirani projekt nemilosrdne eksploatacije dva velika i beatificirana imena iz svijeta književnosti i kulture Richarda stavlja na muke koje nisu samo umjetničke, nego i duboko intimne. Njemu panično treba posao, ali kako prihvatiti scenarij koji intelektualce svjetskog ranga pretvara u jeftine zvijezde površne televizijske erotizirane sapunice? I time onda poniziti i svoju dugogodišnju uzvišenu ljubav prema lucidnoj Paddy, s kojom je tako surađivao? Ali i poništiti sve umjetničke filmove koje je ostvario, a umjetnički ugled spustiti na najniže grane? Donošenje odluke o tim, i egzistencijalnim i egzistencijalističkim pitanjima, Richarda tjera na granicu samoubojstva i ludila. Paralelno s tom filmiziranom pričom kojom surovo secira suvremenu umjetnost i njene upitne kvalitete, autorica se bavi i sudbinom nadzornice u pritvoru već spomenutog Centra za udaljavanje imigranata Britt Hall koja u centru upoznaje maloljetnu i neodoljivu Florence. Florence je potpuno obuzima, budi njenu savjest, tjera je na razmišljanje i na svojevrsni bijeg iz imaginarnog zatvora u koji se sama zatvorila pristajući na poslove koji je u potpunosti dehumaniziraju i potiru.
Brojne važne scene ovog na mahove teško prohodnog, složenog romana u kojem fantazija (pre)snažno kuca na vrata stvarnosti, odvijaju se u vlakovima, koji su očito najdemokratskije prijevozno sredstvo u Britaniji, barem iz očišta škotske autorice. A vlakovi Ali Smith voze na sjever, u iskupljenje ili na ishodište, u stilu one Ujevićeve doista univerzalne pjesme “Tamo, tamo da putujem...”. U tome se putovanju možda ipak krije ona optimistična, proljetna vatra koju ovaj roman prepun eruditskih napomena i citata, potencijalno ipak posjeduje i oprezno razbuktava. Glavni junaci Ali Smith u “Proljeću” redom su žrtve vremena u kojem se ne snalaze. Vremena koje je samo naoko politički korektno, ali je većinu građana pretvorilo u policajce koji štite vlastitu zabludu o osobnim i javnim slobodama. I vremena koje su maksimalno ubrzali varljivi profili na društvenim mrežama i tako preuzeli vlast bez demokratskih izbora, tjerajući nas u diktaturu tehnologije kojoj više nitko ne može stati na kraj. Osim pisaca poput Ali Smith.