Kad se u BiH govori mađarski

Moja gospođa ima izvrstan naziv za tzv. akcijske filmove: Udri ga, ubi ga! I bježi od njih kao divlje pače od ljudi. Ja ih volim, premda me sve češće ubijaju u pojam. Ali tako nije bilo u subotu navečer kad me dobro zabavio drugi dio “jednog od najuzbudljivijih akcijskih serijala novog tisućljeća”, kako je film “Snajperist 2” u svojoj najavi opisala tv-kuća koja ga je emitirala, RTL-televizija.

Film je u svakom pogledu čista katastrofa, počevši od “velikog akcijskog junaka Toma Berengera”, koji u ulozi vrhunskog snajperista izgleda kao da je, idući umoran s posla u školskom restoranu, zalutao na mjesto gdje se nešto snima i ostao, preko arhiblesavog scenarija do nevjerojatno površne režije nekog Craiga R. Baxleya. No, da me film zabavi, zaslužna je jedna njegova dodatna dimenzija, a to je ipak neočekivana neobaviještenost njegovih autora o činjenicama na kojima grade svoju filmsku priču.

Radnja filma zbiva se u naše vrijeme, u Bosni i Hercegovini, negdje na granici sa Srbijom, najvjerojatnije u Republici Srpskoj. Dva američka komandosa dobivaju zadatak da likvidiraju “srpskog generala koji stoji iza nezamislivih zločina nad Muslimanima” i da oslobode važnog čovjeka, intelektualca, pisca, iz “muslimanskog pokreta otpora”. Njih se dvojica, onaj zalutali snajperist i na smrt osuđeni zatvorenik, probiju u centar grada (da bi u bosanskoj provinciji bili što neuočljiviji, u ulozi onog drugog pojavljuje se crnac!), obave posao i onda se, uz pomoć pripadnika “pokreta otpora”, vrate do mjesta na granici na kojem ih čeka američki vojni helikopter. Kasaba u koju dolaze na filmu je prikazana kao velegrad s palačama, bazilikama i tramvajem. I s imenom koje je toliko nestvarno da ga nisam zapamtio! A što je najsmješnije, beha-domorodci s kojima Amerikanci imaju posla, i Srbi i Muslimani, govore mađarski! I prema granici se s našim Amerikancima voze autobusom na kojem je kao njegovo odredište krupnim slovima ispisana riječ KRIŽEVCI!

U tom filmskom ričetu nema, dakako, nekakvih skrivenih namjera. Jedino čega tu ima u izobilju, i što je, eto, ispalo najzabavnije, jest ničim obuzdano neznanje. Koliko ono smeta prosječno neupućenom američkom gledatelju, to nas nije briga. Što se nas tiče, nama ne smeta, ali to ne znači da se odričemo pitanja kako se ovdje, u susjedstvu BiH (a bogme i Mađarske), kako se naglašava u najavi “Snajperista 2”, može naći netko dovoljno ograničen da kupi i emitra takav idiotski film. O politički problematičnim filmovima u nas se organiziraju rasprave u tv-studiju, a ovakve nepolitičke stupidarije prolaze kao nešto normalno. Glupost se ovdje, očito, ne smatra ničim opasnim. Nije li to opasno?