Jedini profesionalni folklorni ansambl u Hrvatskoj Lado u studenom će na dva koncerta proslaviti sedamdeseti rođendan. Za koncert Antologija III, koji će se održati 26. studenog u Lisinskom, ulaznice su u slobodnoj prodaji. Za ove koncerte s puno se uzbuđenja pripremaju i veterani Lada koji publici pripremaju iznenađenje. A kakav je Lado bio nekad, kada su ga vodili legendarni Zvonimir Ljevaković i Ivan Ivančan stariji?
Ružica Butković, koja je u Lado došla 1955. godine, veli da je bila u Joži Vlahoviću, kada je jedne večeri na probu došao Ljevaković, kojeg bivši ladovci zovu Profesor.
– Profesor me samo pitao može li doći na razgovor s mojim roditeljima jer sam bila maloljetna. Oni su se dogovorili da odmah dođem u Lado. Tada sam išla u večernju školu, radila u Ladu, putovala. Bilo je naporno, ali sam bila presretna jer mi se u Ladu sviđao rad, red i disciplina. Najviše smo radili s asistentima, a profesor je prisustvovao i ponekad reagirao. Svi smo učili od njega. Bio je veliki znalac. Znao je reći: s jedne strane potoka poculicu nose ovakovu, a s druge strane onakovu. Išao je u takve detalje – prisjeća se Ružica Butković. Repertoar Lada tada je bio drugačiji nego što je danas.
Samo Lado i Dinamo
– Bio je to jugoslavenski program iako je najviše bilo hrvatskog programa. Nastojali smo da iz svih republika imamo barem jednu točku. Uvijek je to bila točka na koju je Profesor stavio žig. Te su točke po karakteru trebale biti slične Ladu. Da se bilo što pokušalo interpolirati u naš program, to Profesor ne bi dopustio. U tom pogledu je Ljevaković obilježio Lado i ostavio pečat koji je kasnije bio matrica za sve ansamble u Hrvatskoj. Ljevakovićeve Prigorske plesove niste mogli vidjeti na terenu, ali kada smo ih mi plesali, nitko od Prigoraca nije mogao reći da to nije njihovo. Ljevaković je povijest na području nacionalne kulture, i to ne samo folklora, nego i muzike – kaže Sadilah Tuzović koji je u Lado došao nakon Ružice, da bi nakon plesne karijere ostao u ansamblu kao inspicijent.
– Ljevaković je bio temeljit i nije poznavao samo hrvatski folklor. Kada je postavljao Crnu Goru, ostao sam zapanjen do kojih je detalja obradio njihov ples – ističe Tuzović. U komplimentima pridružuje mu se i glazbenik i radio urednik Branko Meglajec.
– Ljevaković je znao i objasniti ritam specifičan za Crnu Goru. Jugoslavenski program bio je jako težak za svirače. U Lado sam došao 1974. s klarinetom nakon srednje glazbene škole. Prije sam svirao Mozarta, Webera... U Ladu smo imali šest puhačkih točaka i to je bilo jako zahtjevno. Čak sam mislio i otići jer sam kao roker mogao svirati bas-gitaru u nekom bendu. Ali zavolio sam Lado i ostao dvadeset i pet godina – veli Meglajec. A kakav je bio odnos Ljevakovića i Ivana Ivančana starijeg?
– Ivančan je isto bio znalac kao i Ljevaković, ali su imali zategnut odnos. Ljevaković je smatrao da će Ivančan skrenuti karakter plesova kakav je on odredio. To se jednom i dogodilo kod Molvarskih svata u Komediji. Međutim, administrativni direktori bili su ti koji su forsirali da se program malo obogati – veli Tuzović.
A kako je Lado u socijalistička vremena sačuvao izvorni pristup folkloru, bez akrobatistike i baletnih elemenata?
– Bilo je tu malo utjecaja iz SSSR-a u kojem smo bili nekoliko puta. Sreli smo se s ansamblom Mojsejevom, Aleksandrovom... Tamo su nam znali reći da nikada od ansambla ne bi tražili da u isto vrijeme i pjeva i pleše. Zbog kvalitete Lado je nastupao na svim svjetskim pozornicama. Nikada neću zaboraviti koncert u Royal Albert Hallu u Londonu i zadnju točku, Prigorske plesove kada smo sedam puta ponavljali kraj na bis. Pokojnoj kolegici Anđeli Potočnik rekao sam da ne mogu više, ali ona je rekla: “Daj, molim te, još jednom.” Za festival u Firenci angažirao nas je skladatelj Luciano Berio koji je Lado prepoznao preko snimljenih ploča. Ostavio je Lado tragove i u pariškoj Palais de Beaux Arts, Palači kulture u Kijevu, kazalištu San Carlo u Napulju... – veli Tuzović, dok se Ružica Butković sjeća da je vanjska publika bila oduševljenija Ladom od domaće.
– Čekali su nas poslije predstave i bili su iznenađeni da smo u civilu. Bili smo toliko autentični u nošnjama da su vjerovali da je to naš svakodnevni život. Kod nas nije bilo jeftinih efekata i podilaženja publici, ali svaki je koncert završio ovacijama i izlaskom na bis – veli Ružica. Ana Glojnarić u Lado je došla igrom slučaja.
– Diplomirana sam klasična balerina. Otišao mi je menisk pa sam u Lado došla 1960. i ostala do 1967. Od klasičnog baleta doći na puno stopalo je teško. No onda se navikneš, a kad se navikneš, sve ide. Lado je imao jednu prekrasnu stvar, društvo i homogenost. Kada to osjetite, čitav život živite taj Lado. Kada sam otišla, bila sam pedagog. U Ladu imam tri prekrasna plesača i jednu plesačicu. Vlatka Jaluš i Hrvoje Radić su u penziji, a aktivan je Dubravko Radić. Davor Radić je nakon Lada otišao u operne pjevače – veli Ana Glojnarić. Jesmo li u obrazovnom sustavu odali počast Ljevakoviću?
– Ne. Imate puno ljudi koji se bave folklorom amaterski i nemaju poduku koju smo mi imali od Profesora. U KUD “Krešo Rakić” koji sam osnovala u Trnskom došao je i Ljevaković. Profesoru sam rekla da korigira moje početne pedagoške korake kako bih mogla odgajati djecu. Najgore je kada pedagog talentiranu djecu zadržava sebi radi reklame, a ne šalje ih u profesionalizam. Neki su moji đaci završili etnologiju, npr. Tvrtko Zebec, a književnik Zoran Pongrašić bio je izvrstan plesač – veli Ana Glojnarić. A kakvu budućnost ima Lado?
– Moramo ga čuvati. Mi smo Hrvatska. Ne smijemo ga skrivati pod tepih. To mora ići van – veli Ana Glojnarić. Tuzović se sjeća i opasnih vremena za ansambl.
– Bilo je pitanja u bivšoj Jugoslaviji i sada odmah poslije rata u smislu što će nam folklor i opanci. U bivšoj Jugoslaviji suprotstavio sam se Štefi Špiljak i rekao da ne priča gluposti, a bila je šef za kulturu Zagreba. A ona veli: “Pa neće za Ladom nitko plakati.” Ali kamo god smo došli, Lado i Dinamo bili su simboli Hrvatske – veli Tuzović, dok Ružica Butković dodaje da su se “neki sramili da su im preci bili u opancima, a Lado i nogometna reprezentacija su brend Hrvatske”. Mogu li veterani izabrati najdražu koreografsku točku?
– Bolje je pitanje postoji li nešto što nam se nije dopadalo. Ponekad se znala pojaviti neka točka ispod renomea i kvalitete ansambla, ali nije zaživjela. Bojim se da se neke važne točke ne izgube. Prije svega Prigorski plesovi. Ali i Vrlika – navodi Tuzović.
Posijedio preko noći
– Vrlika je jako teška. U jednom momentu u sredini plesa dvije kolegice moraju pjevati, a vi nemate zraka. Sjećam se momenta kad smo kolegica Nevenka Šokčić Čukla i ja trebale početi pjevati u Izraelu. Meni je pukao glas i nisam mogla pa je ona izvukla stvar. A onda je i njoj puknuo glas pa sam ja izvlačila – sjeća se Ana Glojnarić.
– Pjevati i plesati je naporno. S Prigorjem smo se srodili. Vrlika je klasika. Ima još jedna jedina točka u čitavoj bivšoj Jugoslaviji, Glamoč, isto bez muzike, koja se nosila s Vrlikom. I nju je potpisao Ljevaković. Lado je u Llangollenu s Vrlikom osvojio prvo mjesto. Ružica i ja smo svjedoci svih ladovskih proslava. Na proslavi desetog rođendana pokrovitelj je bio Miko Tripalo. Srodio se s nama dolje u dvorani. U prostorije su dolazili Yves Montand, Vanesa Redgrave... – veli Tuzović koji se sjeća i 1954. kada je ansambl ostao bez dosta članova.
– Bio je to jedan od prvih vanjskih izlazaka Lada. U Trstu je ostalo njih sedamnaest. Ljevaković je isto bio u Trstu. Od šoka koji je doživio posijedio je preko noći. Nije mu to lako palo jer je bio inicijator formiranja Lada. Samo on i njegov veliki prijatelj Zlatko Uzelac, oba rođena u Babinoj Gredi. Uzelac je bio političar. Beogradsko Kolo već je bilo formirano i odmah poslije toga formiran je i Lado. Bila je tu i Olga Skovran koja je imala kompleks Lada, ali je bila Ljevakovićeva dobra prijateljica – objašnjava Tuzović.
Bogami, Jugoslavija pedesetih...Nit je još bilo električne mreže, vodovoda ni kanalizacije...Jako ružno mjesto za život.