Večer je počela tužno. Na pozornicu je izašao direktor Opere Marin Blažević i održao posmrtno slovo o prvakinji Drame riječkog HNK Andreji Blagojević. Ali, kazališta su obitelji kojima nije dopušteno tugovanje dulje od jednoga govora, a prerano umrla glumica dobila je najljepši mogući memento: predstavu Mozartova Don Giovannija.
I to ne bilo kakvu, nego premijernu predstavu. I to ne bilo kakvu premijernu predstavu, nego jednu od onih o kojima će se pričati i koje će se s radošću ponovo gledati.
Vizualni spektakl
"Opera i film ujedno", "smart(phone) opera", slogani su kojima je najavljivana nova operna produkcija riječkog HNK nastala u suradnji s New Generation Operom iz Helsinkija. Ideja je jednostavna: predstava se igra u izrazito vrckavoj, ali zapravo sasvim konvencionalnoj režiji Erika Söderbloma. Ali, iznad pozornice vise dva velika platna na kojima se istodobno projicira ono što bilježe statične profesionalne kamere iz gledališta, potom manje pokretne u rukama snimatelja/statista i na kraju pametni telefoni u rukama pjevača na pozornici. Služe im kao rekviziti, ogledala, dnevnici, knjižice s upisanim ljubavnim pothvatima, albumi sa slikama... Uz kazališnog, predstava tako ima i dva filmska redatelja, braću Emila i Artura Sallinena.
U domovini Nokije sve to možda i više nije neko čudo, ali u Rijeci je senzacija. Spoj kazališne pozornice i videa, odnosno filma, nije novost. Na Festivalu svjetskog kazališta gledali smo čudesnu berlinsku predstavu Strindbergove Gospođice Julije koja se na na platnu smjesta oblikovala u potpuno dovršen i do najsitnijih detalja dotjeran film. Finsko-riječki Don Giovanni prema tehnici je daleko opušteniji, a mobiteli, kao i u životu, služe kao zabava i svakom liku dostupna spektakularizacija samog sebe.
No, sva ta igra bila je moguća i privlačna zato što je sama predstava bila izvrsna. Kostimi Manuele Paladin Šabanović bili su nastavak maštovite i rastvorene scenografije Markkua Kunnarija.
Ozbiljno i s uživanjem
A što se glazbe tiče, riječki orkestar doista jede iz ruke svom čestom gostu, finskom maestru Villeu Matvejeffu. Radi se ozbiljno, svira se s uživanjem. Waltteri Torikka osobito je uživao u karikiranju naslovnog lika, a to neće na sljedećim predstavama biti problem ni Leonu Košaviću, koji je na premijeri bio izvrstan Masetto. Marko Fortunatto i Siniša Štork napravili su odlične pjevačke i karakterno-glumačke kreacije Don Ottavija i Leporella, dok je u izvrsnom ženskom triju, uz Donnu Elviru Kristine Kolar i Zerlinu Ilijane Korać, bila i Finkinja Marjukka Tepponen kao Donna Anna, definitivno prvi i najljepši glas predstave. Na kraju sve kvalitete predstave kulminiraju u fantastičnom finalu s moćnim basom Slavkom Sekulićem koji kao kip ubijenog Commendatorea dolazi na večeru iz pakla.