Imali su ludu ideju, svi su ih od nje odgovarali, no nisu se dali smesti. Korak po korak, učeći iz grešaka gradili su svoje poslovno carstvo, koje je u šest godina preraslo u svjetsku franšizu. Poslovnjaci, kreativci, sanjari, iluzionisti, inovatori, dečki iz centra... Teško je zapravo definirati tko su Tomislav Pamuković i Roko Živković, dvojac koji stoji iza Muzeja iluzija, najvećeg svjetskog lanca privatnih muzeja. Teško je i reći što je točno Muzej iluzija... Je li to muzej, mjesto zabave, edukativni centar, kulisa za dobre selfije ili vrata percepcije u neki drugi svijet u kojem je sve moguće pa tako i da vam se ostvare najluđi snovi kao što je bio slučaj s ovim uspješnim tandemom.
Priča o njihovu uspjehu slična je onima svih inovatora iz naših krajeva, koji kao da s uspjehom imaju neki problem. Njihov trud još nisu prepoznaje institucije, osim rijetkih. U kulturnoj javnosti njihov pothvat izaziva pak ljubomoran prijezir. Prepoznao ih je zato cijeli svijet pa u idućih mjesec dana otvaraju nove muzeje u Sevilli, Lionu, Milanu i Tel Avivu, a najesen i u Philadelphiji i Washingtonu.
Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme za ovaj dvojac marketinških magova značilo je stvoriti svjetski brend, a opet sto posto naš, i mapirati Zagreb na karti svijeta kao mali grad s najvećim brojem čudnih muzeja po četvornom metru. Uz Muzej iluzija, koji uskoro slavi šesti rođendan, grad se tako diči i Muzejom mamurluka, prekinutih veza, automobila, čokolade, torture…
A sve je počelo gotovo slučajno, govore nam. Ni Tomislav ni Roko još nisu kročili u četrdesete, a iza njih je uspješan poslovni, ali i obiteljski život. Obojica su u biznisu s Muzejom iluzija završili iz poduzetničkih voda. Obojica su ponosni roditelji, a upravo ih je ljubav prema djeci i želja da provode više vremena s njima i omoguće im dostojanstven život ponukala da ostave svoje uspješne karijere i krenu u nepoznato.
– Radio sam sve i svašta. Od štandova, prodaje borova do raznih pozicija u raznim tvrtkama... Dolazim iz svijeta tiska i dugo sam bio konzultant te sam svojim znanjima pomagao drugima da uštede novac. Bavio sam se promocijom, eventima, billboardima... U jednom sam se trenutku zapitao zašto da radim za nekoga kada bih mogao otvoriti nešto svoje – započinje 39-godišnji Pamuković.
Nakon što mu se rodila druga kći, i Roko Živković postavio si je slično pitanje. I iza njega je bila uspješna karijera u marketingu, koju je započeo radeći na RTL-u u ekipi prvog hrvatskog Big Brothera, potom u RTL-ovoj prodaji i kao direktor u uspješnim marketinškim agencijama.
– Nakon deset godina u svijetu medija počeo sam razmišljati kako da se maknem iz korporativnog okruženja i napravim nešto svoje. Na televiziji sam rado gledao emisiju National Geographica “Brain Games” i tada mi je sinula ideja da napravim nešto slično, istovremeno zabavno, a opet edukativno i izazovno što bi potaklo ljude da uključe mozak – prisjeća se Živković. Ideju je “pitchao” Tomislavu, svom dugogodišnjem prijatelju i kumu, te su počeli mozgati kako da je realiziraju.
– Nismo imali pojma kako bi početni proizvod trebao izgledati ni znali za neki sličan projekt koji bi nam mogao pomoći u tome pa smo sve smišljali od početka. Godinu i pol mozgali smo kako pronaći prostor, nabaviti eksponate, privući suradnike... U tom smo trenutku obojica radili ozbiljne poslove, no kada bismo platili stanarinu, djeci vrtiće i aktivnosti, odjenuli se i nahranili obitelji, na kraju mjeseca, kao i svi, jedva bismo spajali kraj s krajem pa smo htjeli nešto od čega bismo mogli dodatno zaraditi – kaže Roko. Iako je i on imao odlično plaćen posao, i Tomislav se htio maknuti iz stresnog svijeta marketinga te pokrenuti nešto novo.
– U početku je sve bilo zamišljeno kao dodatni džeparac. Htjeli smo da nam svaki mjesec ostane oko 10.000 kuna viška. U to nam se vrijeme činilo da s time možemo sve – smiju se oni. U planiranje su ušli s nula kuna pa nisu imali novca da plate suradnike, stoga im je teško bilo pronaći arhitekte i dizajnere. Situacija se malo poboljšala kada su od Hamag Bicroa dobili garanciju za prvi kredit i dan po dan bližili su se otvorenju.
– Bio je to lud period. Svaku kunu koju smo skupili ulagali smo u muzej i nadali se da će netko u njega navratiti kad ga otvorimo. I da će se zabaviti – ističe Roko.
– Svi oko nas mislili su da smo skrenuli. Kada smo prijateljima i suradnicima počeli govoriti da otvaramo Muzej iluzija, odgovarali su nas od toga pa se to znalo pretvoriti u cjelovečernje rasprave. Mislili su da smo “pukli”, da bacamo novac u vjetar – dodaje Tomislav. Ipak, nisu se dali smesti. Napravili su biznis-plan koji je, kažu, lijepo izgledao na papiru.
– Vjerovali smo da s dobrom idejom i dobrim marketingom možemo uspjeti. Pogotovo zato što je Zagreb u to vrijeme, 2015., turistički jako rastao, a ponuda je u gradu u tom trenutku bila ravna nuli – objašnjava Roko. Došao je tako i dan otvorenja, koji su s nestrpljenjem iščekivali.
– Ujutro smo napravili event za novinare, popodne su krenule prve objave, a navečer je muzej bio krcat. To se nastavilo sve do situacije s pandemijom koronavirusa, kada su nam brojevi pali. Svaki dan iza pet pred muzejom bi se formirao red, a nakon prve godine poslovanja bili smo najposjećeniji zagrebački muzej – kažu. Kako se muzej ispostavio kao pun pogodak, odustali su od svojih starih poslova.
– Nismo to mogli fizički izdržati. U samom procesu realizacije radili smo i po 15 sati dnevno, zapostavljali obitelji da bi sve ispalo kako treba. Imali smo oko sebe sjajan mladi tim, no mi smo ti koji su morali potegnuti najviše – kaže Tomislav Pamuković. Većina ekipe s početaka, dodaje, još uvijek je u timu muzeja koji ima 15-ak zaposlenih.
Dio ih radi u samom muzeju, dio u franšiznom poslovanju i razvili su se u mlade profesionalce svjetskog glasa.
– Cijela bi priča bila nemoguća bez našeg tima. Koncept Muzeja iluzija je da imamo malu bazu unutar tvrtke i dosta partnera koji su uključeni u cijeli posao. Vizualni identitet dizajnirao nam je Dragan Vejnović. On je, iako se ne voli hvaliti time, jedan od najboljih hrvatskih dizajnera. Radili smo i s arhitektima. Najprije je s nama bio Juraj Kralj, a potom Jasmina Frinčić, arhitektica koja je završila u klasi Zahe Hadid. Jasmina je danas naša kućna arhitektica, kao i Sven Franc koji, osim što crta odlične muzeje, u suradnji s nama osmišljava i proizvodi eksponate – navodi Pamuković. Važna je karika u lancu, kaže, i Antonija Prstačić, koja im je desna ruka zadužena za dnevne operacije. I dok njihov tim radi kao po špagici, Tomislav i Roko bave se razgovorima, pregovorima, financijama i pravom, baš kao i većina vlasnika kompanija u svijetu.
Do sada su otvorili čak trideset Muzeja iluzija na svim kontinentima osim u Australiji i Južnoj Americi, a čim se situacija s pandemijom malo smiri, otvorit će ih još.
– Početak je bio težak, no kada je muzej u Zagrebu postigao sjajnu posjećenost, počeli su nam se javljati oni koji su željeli sličnu stvar otvoriti i u svom gradu. Kako imamo obitelji i djecu, ideja odlaska u druge gradove i investicije takvog tipa nisu nam bile privlačne pa smo pokrenuli proceduru franšiziranja – objašnjava Roko. Bio je to, kaže, dugotrajan proces, u kojem su najviše naučili na vlastitim pogreškama.
– U Hrvatskoj je jako malo franšiza pa nismo mogli dobiti pravu podršku pravnika, kao ni dobiti kvalitetne ugovore pa je bilo raznih grešaka – prisjeća se Roko. Franšiziranje je dodatno usporio njihov novi projekt Mozgaonica, kojim su hrvatskoj djeci pokušali ponuditi pametne igračke i radionice za razvoj motoričkih sposobnosti.
– Htjeli smo napraviti nešto dobro za našu djecu i za društvo u kojem živimo pa smo godinu dana nakon otvorenja Muzeja krenuli s Mozgaonicom. U nju smo uložili puno vremena i novca, no bilo je uzalud – dodaje Tomislav. Uspjeh Muzeja iluzija, naime, ponukao ih je da uz Think and Solve program pokušaju motivirati djecu da ne uče gradivo napamet, nego da razmišljaju koristeći pametne drvene igračke. Takav je oblik edukacije, kažu, uobičajen u azijskim zemljama poput Vijetnama i Kine, gdje su didaktičke igre uključene u školski kurikulum kao sredstvo za razvoj motoričkih sposobnosti.
– Ispalo je da je baza zainteresiranih bila premala, a cijena investicije previsoka pa je cijeli projekt propao, ali naučili smo na greškama. Kada smo odustali od Mozgaonice, posvetili smo se muzeju – objašnjavaju. Vrlo brzo otvorili su Muzej iluzija u Ljubljani, potom u Beču, Zadru, Dubaiju, Kairu, Beogradu, Kuala Lumpuru, Berlinu...
– Shvatili smo da projekt prolazi svuda pa smo povećali broj zaposlenika i 2017. godine krenuli punim zamahom u širenje franšize – kaže Tomislav.
U to su vrijeme počeli proizvoditi i eksponate te ih slati u zemlje u kojima bi otvorili muzej. Baš kao i franšiza Muzej iluzija, većina eksponata koji su u njima izloženi, od Pariza do Šangaja, stopostotni su hrvatski proizvodi.
– To nam je bila i intencija. Za neke imamo američke dobavljače, no većinu proizvodimo ovdje jer tako imamo veću kontrolu, a i htjeli smo da to bude hrvatska priča. U Americi je Hrvatska egzotična zemlja koja privlači ljude. Za oko 20 zemalja distribuiramo i pametne igračke koje također prodajemo u muzeju u sklopu pametnog shopa. U prve dvije godine zagrebačkog muzeja, kažu, shvatili su kakvi točno eksponati trebaju biti, odnosno kako ih učiniti otpornima.
– U Muzeju iluzija gotovo svaki eksponat možete dodirnuti pa su trganja i navlačenja bili česta pojava. Zbog toga su svi naši eksponati od željeza i izdržljivog drva, kako bi bili što trajniji – objašnjava Tomislav.
Reakcije publike svjetskih metropola na Muzej iluzija su pozitivne, čak i u velikim “muzejskim” gradovima poput Pariza i New Yorka, u kojima bilježe najveću posjećenost. Za ilustraciju, Roko vadi mobitel i pokazuje nam dugačak red znatiželjne publike pred muzejom u New Yorku uoči otvaranja u zimu 2018.
– To mi je bio jedan od dražih projekata. I danas pamtim taj put i otvaranje. Bio je jedan od prvih muzeja i naš dolazak na američko tržište. Dojmio me se taj velegrad, obišao sam sve turističke atrakcije pa sam se pitao kako će proći naša – opisuje Roko.
– Meni je najluđe otvaranje bilo u Kuala Lumpuru. Nikako se nismo mogli sporazumjeti s građevinarima. Gradnja je trajala čak šest mjeseci. Smirena sam osoba, ali u tim sam trenucima bio na rubu sloma živaca. Bilo je izazovno. Često se ljutimo na naše majstore, ali ima i gorih – smije se Tomislav. Europsko i američko tržište su im, kažu, prioritet u širenju, jer azijske zemlje, istočno do Indije, ne prihvaćaju koncept kao one na zapadu.
– Ne znam u čemu je štos. Je li to zbog izbora partnera, lokacija, boja, no azijski muzeji ne rade nam na razini europskih i američkih. Probat ćemo još s jednim ili dva grada pa, ako i oni budu pokazali loše rezultate, morat ćemo nešto prilagoditi. U arapskom svijetu smo puni. Muzej u Rijadu rastura, prihvaćen je i nedavno otvoren New Delhi... Do Indije sve funkcionira, ali muzeji u Kuala Lumpuru i Šangaju imaju slabu posjećenost. Veliki su gradovi, a brojke nisu ni približno dobre – otkrivaju.
Interes u velikim europskim i američkim metropolama za Muzejom iluzija zato ne splašnjava, a rade, kažu, i s dobrim partnerima, koji razumiju potrebu brendiranja proizvoda. Zbog velikog interesa koji su izazvali, mnogi ih pokušavaju kopirati, no bez većeg uspjeha.
– Mnogi to pokušavaju, no na kraju dana, mi smo muzej, a oni su fun houses. Naš se koncept počeo širiti po gradovima i to nije nešto što možemo zaustaviti. Ipak, razlikuje nas to što smo prvi, jedinstveni, najveći na svijetu i šest godina ispred svih. Naš je vizualni identitet lako prepoznatljiv i prihvaćeni smo na tržištu. Ne percipiraju nas kao fun house za djecu, već kao nešto puno više. Iza naših eksponata mnogo je znanosti – ističu Tomislav i Roko. Mnoge kopije, dodaju, nisu ni upola toliko uspješne kao Muzej iluzija.
– Nudimo nešto drukčije, a publika je konstantno u potrazi za zabavom i novim doživljajima. U velikim gradovima ljudi su navikli posjećivati muzeje. Popularni smo jer smo zanimljivi svim dobnim skupinama. U Muzej iluzija može doći baka s unucima, zaljubljeni par na spoj ili cijela obitelj, a nudimo zabavu od barem nekih sat, sat i pol, gdje se družiš, slikaš, zabavljaš i učiš. Unutra ti ne treba mobitel, već proučavaš eksponate, objašnjavaš ih djeci, slažeš igrice pa je to drukčiji “edutainment koncept” nego u klasičnom muzeju – ističe Roko. A i odnos cijene i kvalitete je, kažu, svima prihvatljiv.
– Iz vlastitog iskustva znamo da dva-tri sata odlaska s malom djecom u klasični muzej zahtijeva ozbiljnu pripremu i organizaciju. Ovo je sat vremena dobre zabave, a postigli smo ono što smo htjeli – da svi iz našeg muzeja izlaze s osmijehom na licu i upitnikom u glavi. Svi smo se navikli da uzimamo stvari zdravo za gotovo, a onda dođeš u ovakav muzej i sve se preokrene – kaže Pamuković. Krajnji cilj muzeja je, kažu, ponukati posjetitelje da razmišljaju o percepciji svijeta oko sebe. S druge strane, kad je riječ o tome kako muzej percipira hrvatska kulturna scena, to i nije na zavidnom nivou.
– Kontaktirali smo ih kada smo pokretali stvar. Zvali smo muzejsko vijeće i Ministarstvo kulture, koji su odlučivali jesmo li nominalno mi muzej ili nismo. Na kraju se ispostavilo da nismo i da je možda bolje da nismo jer bismo u tom slučaju morali pratiti tisuće regula. Ovako funkcioniramo kao d.o.o., prijavljujemo se na natječaje Ministarstva, no još nismo prošli ni na jednom – kaže Roko.
Iako nemaju suradnju s muzejskom zajednicom, zadovoljni su podrškom koju im pruža Turistička zajednica grada Zagreba.
– Državne nas institucije nisu prepoznale, osim Turističke zajednice grada Zagreba. Gospođa Binenfeld inzistirala je na suradnji i pokušali su nas progurati. Ne volim baš ni kuditi ni hvaliti nikoga, ali gospođa Binenfeld prepoznala nas je i ponudila nam suradnju i na tome smo izuzetno zahvalni – govori Tomislav. Najbitnije je ipak, dodaje, da ih je publika prihvatila, a muzej je postao platforma svim vrstama umjetnosti. Od street artista, preko glumaca, redatelja, plesača i pjesnika...
– Tako nam je Boris Bare, naš najpoznatiji street artist, oslikao zid u muzeju, ugostili smo i boom!teatar s genijalnom kazališnom predstavom „Igra uma“, pod redateljskom palicom Paška Vukasovića, a s našim Pop Up eksponatima i Smart Furniture Dilemma igrama prisutni smo na svim važnijim festivalima, poput primjerice projekta Q’Art Ilica. Svugdje na svijetu možemo izložiti dio svog muzeja na ulici – ističu Pamuković i Živković, koji su sudjelovali i u nekoliko velikih projekata. Jedan od njih je i UNICEF-ov Muzej realnosti.
– U sklopu projekta u muzeju je prikazana realnost života djece diljem svijeta i to je dobro prihvaćeno. Puno smo surađivali s kulturnim institucijama i s privatnicima, držali edukacije… Pazimo i na to da su nam klijenti društveno odgovorne kompanije. Sve što radimo u Muzeju želimo da bude u svrhu boljitka djece i edukacije ljudi o problemima koji nas okružuju. Financijska pozadina takvih suradnji nije nam toliko bitna, već to da učinimo nešto društveno korisno – objašnjava Tomislav. Isto prenose i u svoje franšize diljem svijeta.
Koronakriza i zaključavanje svjetskih gradova utjecalo im je na poslovanje, no ne odviše. Muzeji su zatvoreni, ali čim se situacija smiri, kažu, nastavit će ih otvarati diljem svijeta.
– Amerika je prva otvorila i njihovo se tržište već vratilo na stare brojke pa je tamo sve kao i prije. Veseli nas skorašnje otvaranje Europe. Pariz se otvara za desetak dana. Kad se otvore veći gradovi, bit će sve kao prije. Koči nas malo turistička sezona kod nas, koja je lani bila loša, pa čekamo da nam turisti opet dođu. Korona nas je vratila dva koraka unatrag, ali borimo se, radimo, otvaramo – kaže Živković. Uspjeti u Hrvatskoj, kažu, nije nemoguće, no mnogi odustaju jer za to nadležni nemaju sluha.
– Kod nas vlada pogrešna percepcija da naši proizvodi ne mogu uspjeti vani. To je krivo, ljudi nas u inozemstvu cijene, imamo dobrih proizvoda i kvalitetnih profesionalaca. Jedino što, nažalost, nemamo je podrška i pomoć države. Nema sluha i poduzetih koraka prema brendiranju naše zemlje i njenih proizvoda. Danas je sve priča, sve je brend i na tome treba raditi. Oni na vrhu trebaju početi razmišljati o tome da Hrvatska ima itekako puno toga što može ponuditi – govori Pamuković. Našim profesionalcima, dodaje, treba pomoć, pogotovo u početku, kada razvijaju svoje poslovanje. Samim time, ističe, motiviralo bi ih se da ostanu u zemlji. Za one koji ipak odluče ostati i uspjeti, Pamuković i Živković imaju savjet.
– Pronađi dobrog partnera i pusti ga da radi svoj posao, a ti radi svoj. Mi u ovih šest godina nismo nijednom povisili glas jedan na drugoga, a imali smo teških situacija. Partnerski odnos je ključan i svima bih poželio ovakav kakav mi imamo. Kad je Roko nervozan, ja se maknem i obratno, a i poslove smo podijelili po kompetencijama – govori Pamuković.
– Ako imate luđačku ideju od koje vas svi odgovaraju – to je to. Ako vam pak kažu da je super – odustanite na vrijeme jer ćete bezveze izgubiti novac – dodaje kroza smijeh.