Na odličnoj izložbi “Dženin kabinet čuda”, kojom je u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar ugledna kostimografkinja Dženisa Pecotić proslavila 40 godina rada, među istinskim čudima koje je ta kreativka stvorila od stvari pronađenih u vlastitim ormarima i ladicama bio je i jedan posebno dojmljiv eksponat. Dženi je sve svoje kreacije nastale za tu izložbu predstavila na lutkama, a začudan su duo činile lutka na konju te uz nju jedna stiješnjena u kutijici. Budući da su kralj Sunce i njegovo doba bili jedan od glavnih motiva te izložbe, nije bilo teško u “čovjeku” u kutiji prepoznati kraljeva čovjeka od teatra – Molièrea. Ta su dvojica, ugrubo govoreći, bila presudna za razvoj teatra kakav danas poznajemo i gledamo, a još su i osnovala prvu plesnu akademiju. No za Dženi su Luj XIV. na konju i Molière u kutiji ujedno simbol života svakog čovjeka jer, kako ona kaže, nekad si na konju, a nekada te nevolje doista “spreme u kutiju”.
Te sam se priče s izložbe sjetila kada sam počela razmišljati o svim čudima koja se teatru dogode kad izađe iz svoje kutije, kad zagazi u ambijent, stopi se s poviješću koja traje, pronađe neke posve nove pozornice na kojima dobro znane riječi, koje smo toliko puta prije čuli u mraku kazališta, odjekuju posve drukčije i nude neku novu dubinu, neka nova značenja. Zapravo se i ta priča o ambijentalnom kazalištu može svesti na Dženinu formulu života: nekada je kazalište u ambijentu doista “na konju”, a nekada je ambijent tek prazna kutija, bez pravog smisla i značenja. Naravno, kada je riječ o ambijentalnom teatru, prva je asocijacija uvijek Dubrovnik, grad bogomdan za kazalište. Kada su 1950. godine Igre utemeljene, prvi i osnovni zadatak bio im je pokazati kazališne čarolije u još čarobnijem okružju jednog od najljepših gradova na svijetu. Prva perjanica ambijentalnog kazališta je Lovrijenac, istinski dom Hamleta, koji ondje stanuje od daleke 1952. godine, kada ga je prvi postavio Marko Fotez. Bio je to potez istinskog kazališnog inovatora, jer kad jednom vidite tu najpoznatiju Shakespeareovu tragediju na tvrđavi koja je Grad branila od neprijatelja s mora, nema te scenografije (ma kako domišljata bila) koja u zgradi kazališta može nadomjestiti taj prostor. Ondje na vrhu Lovrijenca duh Hamletova oca zaista luta drevnim zidinama, a gledatelj mu vjeruje bez ostatka. I baš tamo igrali su neki od najvećih Hamleta mog života počevši od Daniela Day-Lewisa (kojeg nisam gledala i za čim ću žaliti do kraja života), preko Rade Šerbedžije, sve do Hamleta današnjice, odličnog Frane Maškovića.
Podjednako genijalan potez u povijesti ambijentalnog teatra povukao je 1973. Georgij Paro. Stvorio je veliki redatelj ploveći ambijent, Krležin “Kolumbo” tada se igrao na brodu kojim su glumci i publika plovili do Lokruma i nazad. Kada sam ga u jednom intervjuu pitala kako se sjetio priču koja se događa na brodu staviti na brod, Žorž je bez imalo premišljanja odgovorio: “Ne znam”. U tom se jednostavnom odgovoru krije skromnost istinski velikog kazališnog autora, ali ima u njemu i puno istine o kazališnoj umjetnosti, koju Paro nikada nije nepotrebno mistificirao jer, kad se netko konačno dosjeti genijalnog rješenja, čini se da je ono zapravo cijelo vrijeme bilo nadohvat ruke. Baš takva bila je “Kate Kapuralica” koju je Dario Harjaček 2011. godine smjestio pod južni dio zidina, u prostor koji je komediju Vlahe Stullija iz 1800. godine, o nekim sasvim običnim “dobrim, prljavim i zlim” ljudima, prenio u nama blisko doba, s olupinom starog Yuga 45, koji je u dijelovima prenesen u dvorište u kojem se igrala predstava i ondje bio ponovno sastavljan kao nezaboravan dio scenografije. Pokazao je tada Harjaček ne samo kako Stullijevi junaci, puni psovki, bijesa i očajne nemoći, žive i danas nego i kako sam Dubrovnik ima i svoje drugo lice, dobro skriveno od ušminkanog Straduna i vizura grada za kojima luduju svjetske filmske produkcije. Taj isti zapušteni dio starog grada maestralno su iskoristili i Osječani, kada su na Igrama gostovali sa svojom (sada već) mitskom predstavom “Unterstadt”, nastalom po istoimenom romanu Ivane Šojat. Ekipa iz HNK Osijek, predvođena redateljem Zlatkom Svibenom, iskoristila je te zapuštene dijelove podno južnih zidina kako bi njima provela publiku do Parka Umjetničke škole, u kojem su igrali dvije večeri zaredom. Tim je potezom kazališna čarolija podignuta stepenicu više jer kroz malene ulice i prolaze publika je “ušla” u logore, kako fašističke tako i socijalističke... Ušla je u samu srž priče i prije prve izgovorene replike. Koliko je ambijent Dubrovnika tada “igrao” za “Unterstadt”, potpuno je bilo jasno tek kasnije te jeseni, kada je predstava gostovala u Zagrebu. Glumci su ponovno uvodili publiku u kazalište (ZKM, da budemo precizni), ali ne postoji ta kazališna čarolija, a ni dovoljno velika mašta, koja će od kafića i restorana Tesline ulice, zajedno s najpopularnijim sendvič-kioskom, stvoriti – logor.
Slične priče mogu se ispričati o Splitskom ljetu, koje kroz svoju povijest, iz godine u godinu, također otkriva nove ambijente grada pod Marjanom, ali istovremeno čvrsto drži Peristil kao svoju idealnu opernu pozornicu. No postoje i ambijentalne predstave čiji “ambijent” putuje s njima. Najvažnija koju sam gledala svakako je bio Shakespeareov “Tit Andronik”, koji je Dušan Jovanović, u sklopu legendarnog KPGT-a, režirao u motorističkom zidu smrti. Bila je to predstava koja je u mom umu razrušila sve granice kazališta, jedina koju sam u jednoj noći gledala dva puta zaredom, djelo nevjerojatne snage zbog kojeg sam tih šest sati vjerovala da je kazalište veće od života samog. Predstava koja je ostala utisnuta negdje duboko u moje biće zapravo je najkrvavija tragedija velikog pisca, ona koju je vrlo teško režirati i igrati i s kojom se ukoštac hvataju samo najveći kazalištarci. Dušan Jovanović smjestio je publiku na vrh zida smrti, na isto mjesto s kojeg se gledaju vratolomne vožnje hrabrih motociklista. Zapravo nas je smjestio na vrh grotla zla, jednom (ili dva puta) u životu dao nam poziciju bogova s Olimpa, koji promatraju te krvave strasti i obračune nesretnih smrtnika. I svemu tome treba dodati Radu Šerbedžiju, tada u naponu glumačke snage, maestralnog u naslovnoj ulozi, dok vrišti i jaše motor, iza vozača, na toj okomito postavljenoj kazališnoj sceni. Prvi i zadnji put kazalište me tada odvelo onkraj stvarnosti jer, kada glavnom junaku donose kotao u kojem su skuhana njegova djeca, moje je srce vjerovalo u taj užas, iako mi je negdje u dalekoj pozadini um poručivao da je u tom kotlu neki čokolino. I u toj pobjedi srca nad umom leži sva snaga ambijentalnog teatra, kao i ljudi koji ga znaju staviti u službu svoje priče.