Kaj su proslavili Gruntovčani, Legenda o Picokima i novi rječnik

Tko ne pamti sve one brojne dogodovštine malih ljudi iz “Gruntovčana” oslikane čestim ponavljanjem Dudekove nedoumice “Isusek, Isusek kaj mi bu ve Regica rekla”? Gotovo da je kao poštapalica postala ona slavna rečenica “Sunčece ti presvetlo” kojom Presvetli uglavnom zaključuje seoske rasprave ili kad Cinober ironično dobacuje Dudeku u stilu “Kaj nemaš peneze? Pak sam ti je čudaj put peneze zdaval“? Najpopularnija televizijska serija s kojom su odrastale mnoge generacije popularizira upravo jednu varijantu kajkavskoga govora zbog kojega su velikim dijelom i Kestnerovi likovi tako dobro približili širokom gledateljstvu sve one tople i apsurdne situacije koje kroje život maloga zapadnopodravskoga mjesta i okolice Ludbrega. Dok su Gruntovčani po mnogim ocjenama najbolja serija kajkavaca, serija "Naše malo misto" snimljena po Smojinim tekstovima druga je dijalektalna uspješnica s prikazom svakodnevne Dalmacije. Te su dvije dijalektalne obrade postale s vremenom nenadmašan vrh televizijske popularnosti jer se bave univerzalnim problemima malih ljudi. Što dijalekti danas znače, koliko su živi i kako se prakticiraju u svakodnevnom životu gdje upravo jezik, govor i komunikacija svakim danom sve više gube one brojne riječi, fraze i izraze, pokazat ćemo na dva aktualna kajkavska primjera. Prvi je novoizašli “Opis i rječnik đurđevečkoga govora” dr. Jele Maresić i Vladimira Miholeka (izdanje Gradske knjižnice Đurđevac, recenzenti dr. Mira Menac-Mihalić i dr. Velimir Piškorec), a kao drugi primjer scenska vizija "Legende o Picokima", koja se posljednjih desetak godina izvodi na kajkavštini, a prije nekoliko godina upisana je i na Unescovu listu zaštićene nematerijalne svjetske baštine.

Sjećanje na bake Roze, Marice...

– Na narječju se mogu pisati i pjesme, romani i znanstvena djela, može se izraziti sve isto kao i na standardnom jeziku. Ponekad i bolje. Izdvojit ću iz đurđevečkoga rječnika riječ jabočnača. Ta riječ označava savijaču od jabuka, a kao što znamo, mi u standardnom jeziku nemamo jednu riječ koja označava taj ukusni kolač s jabukama. Upravo bi se i ta “jabočnača” ili “jabučnača” mogla u tom obliku uklopiti u standardni oblik hrvatskoga jezika, da ne govorimo tri riječi – savijača od jabuka. U dijalektu se ponekad i bolje izražavaju pojedina značenja riječi i situacija nego na standardnom jeziku – govori dijalektologinja dr. Jela Maresić, upraviteljica Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU, koja je tri godine razvrstavala građu i označavala akcente đurđevečke kajkavštine i jezičnoga blaga koje je tijekom dvadeset pet godina prikupio Vladimir Miholek.

Dobili smo knjigu na 900 stranica s trinaest i pol tisuća zabilježenih riječi, izraza i fraza, toponima i poslovica. Kao pažljivi slušač i govornik Miholek se pretvorio u zapisivača koji je shvatio da je njegova baka Roza prava jezična enciklopedija, pa njezin govor prepun deminutiva i svakodnevnih izraza za običaje i poslove vrijedi zapisati. Uz to što je ta knjiga sjećanje na sve one bake Roze, Rozice, Marice i Katice, Janice, Cile, Barice i Đurđice, to je vrijedno istraživačko lingvističko djelo koje je za 21. stoljeće i buduće generacije čuva ogromno blago riječi, fraza, toponima, poslovica i izraza koji se još mogu čuti među starijima. Po čemu je to poseban đurđevečki kajkavski objašnjava nam autorica rječnika dr. Jela Maresić:

– Đurđevečki kajkavski, kao i govori u susjednim mjestima – Molve, Virje, Podravske Sesvete, Kalinovec, razlikuju se od ostalih kajkavskih govora po svojoj specifičnoj akcentuaciji – naglasci se pomiču prema kraju riječi. Naglasci tako ne mogu biti dalje od dva zadnja sloga riječi. Tako se veli kupiti, pripovedali, voziti, gnaviti. Zanimljiv je i po tome što ima šest samoglasnika od kojih su neki različiti po izgovoru od standardnih samoglasnika. Primjerice, u je često pomaknuto prema glasu i, a dva su glasa e – od kojih je jedno “otvoreno” e, primjerice u riječi peči ili na mjestu jata ili poluglasa u riječi denes. Čak i kad govore standardnim hrvatskim jezikom, govornici često zadržavaju te fonetske i fonološke osobine, pa je lako pogoditi odakle su – tumači dijalektologinja dr. Jela Maresić. Njezina je želja da izvorni govornici i dalje aktivno govore svojim materinskim narječjem, a lingvistima i istraživačima ostaje “na duši” rad na dosad malo obrađenom području sintakse i tvorbe riječi koje tek treba dokumentirati jer se govor neprestano mijenja.

Zato će u rječniku ostati zapisano bogatstvo poslovica: “Jaj si ga nogam pod bedastom glavom” (Noge pate u zaboravna čovjeka), “Dok se leni gene, i gora krene” (Lijenčina se teško pokreće), “Gde se najedo dva, tu ima mesta i za trejtega” (Gdje se najedu dvojica može i treći), “Betežnoga se dvori, a zdravomu se daje” (Bolesnik treba njegu, a zdrav podršku), samo su neke od slikovitih poslovica koje se mogu čuti. Zanimljive su i riječi krop (vrela voda), ajkati (upravljati zapregom), brgejnača (grbača), cickati (rezuckati), diznica (ozljeda na tijelu od udarca šibom), dobiček (zarada, dobit), a za stolom se često može čuti “ječ i čkomi” (jedi i šuti).

Zaljubljenici u kajkavštinu

Među dobrim primjerima korištenja lokalnoga govora Đurđevca svakako je i "Legenda o Picokima" (prvi put izvedena 1968. godine) koju posljednjih šest godina tekstualno obrađuje glumac Vid Balog, zaljubljenik u kajkavsko narječje, rijetke rukopise, molitvenike i godišnjake, a u suradnji s redateljem Krešimirom Dolenčićem. Priča o tome “Zakaj nem vele Picoki, Picoki” kazalištarci su iz dobro skrojene amaterske scenske igre, uvijek odigrane s mnoštvom naturščika, efektne borbe branitelja i napadača na konjima u obilju pirotehničkih efekata uz samu utvrdu, prepravili u dojmljivu scensku viziju borbe domaćih ljudi s Turcima. Zato se svaki put pomno osluškuje nije li zaostala koja štokavska riječ u legendi koja se temelji na događajima iz 16. stoljeća kad je Ulama-beg izgladnjivanjem prisiljavao branitelje na predaju. Kad kukurikne pijetao, ispaljen je iz topa i poleti perje, kapetan viče “Grada predati nečemo. Kaj se tu zdrkavaš. E, beg moj! Il me nesi čul il me nesi razmel. Neso naše glave valanke da se z njimi pošikavaš“. A glumac Vid Balog kao narator ove legende kaže da je riječ o blagu koje u kajkavskom izričaju oslikava život i kulturu hrvatskoga čovjeka, njegov nacionalni identitet. Zato legendi treba kajkavština u Đurđevcu koji cijeni svoju baštinu i materinski jezik, kaže Vid Balog.