Božica Brkan svakako je među najzanimljivijim i najsvestranijim autoricama suvremene hrvatske književnosti. Dokazala je to još jednom zbirkom kajkavskih priča “Život večni” koju joj je objavio Acumen u listopadu prošle godine.
Zanimljivo, Božica je istovremeno kod istog (kućnog) izdavača objavila i zbirku priča na standardnom hrvatskom jeziku “Umrežena” te bi bilo prilično u jednom prikazu “obraditi” obje knjige što, na žalost, tempo rada u dnevnoj novinskoj redakciji nije dopustio. Dobroj volji unatoč! Ipak, s veseljem sam pročitao nekoliko rijetko fluidnih priča iz “Umrežene” (jedna od njih našla se i na lanjskom natječaju Večernjeg lista za kratku priču Ranko Marinković), dok sam “Život večni” iščitao od korica do korica i nije mi bilo lako. Iako sam kajkavac rodom i odgojem, doduše iz Međimurja, čitati Božičine guste kajkavske priče na moslavačkom idiomu kajkavskog jezika (autorica je ponosna Moslavka) nije bio nimalo lagan zadatak. Čak i u nama kajkavcima zakržljala je sposobnost lagodnog čitanja, a onda i lagodnijeg razumijevanja kajkavskog teksta. Kajkavski je pod teretom svekolike što hrvatske, a što univerzalne (čitaj tehnološke i poengležene) standardizacije jezika i kulture sve nepoznatiji i udaljeniji jezik na kojem sve teže i teže komuniciramo. Iako posljednjih godina neki književnici, mlađe ili srednje generacije (poput Kristiana Novaka ili pak Marka Gregura) pišu svoja književna djela koristeći pri tome u cijelosti ili barem djelomično kajkavski jezik, (a kajkavski nije nikada istjeran niti iz poezije zaslugom, primjerice, Božice Jelušić ili Ernesta Fišera), sve je to premalo za skretanje kajkavskog vlaka koji svojim arhaičnim tračnicama putuje u zaborav. No, među onim literarnim i kulturološkim ‘teroristima’ koji na tom putu u kajkavsku propast uporno podmeću klipove itekako je zapažen i lik Božice Brkan.
Njezin “Život večni” iznimno je kvalitetna zbirka nevjerojatno mračnih priča u kojima ona kajkavska upravo fanatična tragičnost itekako dolazi do izražaja. Iako u pričama ima humora, lokalnog ruralnog kolorita, dirljivih posveta suživotu ljudi i životinja, proživljeno opisanih toplih ljudskih sudbina s kojima će se mnogi jamačno moći lako identificirati, velik dio priča temeljito je inspiriran i individualnim i kolektivnim tragedijama, kao što su to posljednji veliki ratovi koji su zadesili hrvatska područja, ideološke trzavice i podjele, ali i seksualna glad ponajčešće muških pojedinaca koja u malim seoskim sredinama nije mogla ostati neprimijećena. Naravno, autorica je uglavnom literarna odvjetnica svojih brojnih ženskih likova koje vrlo često smješta u turobnu grobljansku atmosferu gdje žene u vječnoj crnini njeguju kult mrtvih koji je u kajkavskoj kulturi iznimno jak i sveobuhvatan (svakako pročitati priče “Četrti muž”, “Pax aeternum”, “Kak Pepec ne cvetja štel”, “Ručnik”, “Dve na grobu”...). U ovim pričama, lokalna groblja su vrlo često poprišta ljudskih tragikomičnih, ponekad i grotesknih sukoba u kojima ljudi žele posvjedočiti svoju istinu ili istjerati pravdu na svoj, vrlo često krajnje direktan i sirov način.
Božica Brkan bez prigodnog i zavičajnog uljepšavanja, vrlo tvrdo i beskompromisno piše o seoskom životu običnih ljudi prepunom onih upravo kolarovskih gubitaka, ali i gotovo sadističke ovisnosti o cjeloživotnom radu u kojem i nema vremena za razonodu i opuštanje. Teško je zamisliti antiratniju i realističkiju priču od Božičine priče “Lajbek” u kojoj majke i supruge iskopavaju posmrtne ostatke svojih najmilijih iz žitke, proždrljive zemlje. A da i u mirnodopsko vrijeme kvarljivi ljudski karakter može biti podjednako okrutan ili još i okrutniji nego u ratu, podsjeća odlično ispričana i strukturirana priča “Žleb jel kam ti reč po reč more dopelati”. Utvrđivanja očinstva, surovi sudski sporovi zbog nasljedstva, razočarane nerotkinje, nezaustavljivi preljubi, mladi momci i iskusnije žene, susjedske naoko naivne svađe koje su na korak od najtežih delikata, tek su neki od životnih motiva koje Božica Brkan literarno obrađuje u svojim kajkavskim proznim sonetima.