Kako će Zagrebačka filharmonija postati Bečka

Karte su konačno na stolu. Ili točnije rečeno, ispod stola. Djelatnici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koje je već dvije i pol godine u potrazi za intendantom (tj. intendanticom) upoznati su s programima dviju kandidatkinja i jednog kandidata za čelno mjesto u austrougarskoj zgradi na Trgu maršala Tita u kojoj se guraju tri ansambla.

I dok šira (ali itekako zainteresirana) javnost o tim programima samo nagađa, oni kojima su programi pročitani, a tu napose mislim na djelatnike Opere, hodaju gradom Zagrebom kao zgromljeni. Spominju nacionalnu izdaju. Najavljuju živi zid kojim će dočekati jednu od kandidatkinja ako njena molba dobije zeleno svjetlo od Andree Zlatar Violić i Milana Bandića, o čemu se mjesecima govori kao o gotovoj stvari. Čvrsti su u namjeri da je ne puste u zgradu. Tako bi Trg maršala Tita vrlo lako mogao postati onaj zlosretni kijevski Majdan. Jer, prema dostupnim saznanjima, koja su se poput ljetnog požara proširila Zagrebom ovih dana, Zagrebačka opera mogla bi vrlo lako izgubiti svoju umjetničku osobnost. I utopiti se u neko operno kazalište čije je sjedište izvan hrvatskih granica.

U tom bi slučaju njen repertoar bio ograničen uglavnom na 20. stoljeće i ne bi imao svoju nezamjenljivu nacionalnu komponentu. Operni ansambl ne bi imao ni svoju upravu jer bi Zagrebačku operu vodio strani menadžment, a pri tome se spominje Francuska, točnije jedna pariška operna kuća koja sljedeće sezone slavi tristo godina postojanja. Djelatnici Opere ne mogu vjerovati da se potencijalna kandidatkinja za intendanticu HNK pitala zašto u orkestralnoj rupi zagrebačkog nacionalnog kazališta ne svira Zagrebačka filharmonija kada već u rupi Bečke državne opere sviraju Bečki filharmoničari.

Naravno, Bečki filharmoničari nemaju stotinjak zaposlenih. Riječ je o orkestru koji ima nekoliko postava, od kojih jedan opslužuje i nemale potrebe Bečke državne opere. Iz svega onoga što su čuli, i što im nije dovoljno objašnjeno, jer im to nije imao tko objasniti, među djelatnicima Opere, ali i cijelog zagrebačkog HNK, stvorena je potpuno suluda atmosfera u kojoj živce gube i oni koji su najčvršćih živaca. A i javnost se sve glasnije pita tko to ima pravo odlučivati o temeljima jedne operne kuće i jednog jedinog matičnog hrvatskog kazališta bez široke javne rasprave i bez mišljenja sveukupne dramske, operne i baletne struke?

Pa živi su još veliki kazališni umjetnici koji su vodili HNK Zagreb u onim ratnim teškim uvjetima, primjerice redatelj Georgij Paro, dirigent Vladimir Kranjčević ili nacionalna baletna prvakinja Almira Osmanović. Je li se itko od sadašnjih vlastodržaca u državi i gradu Zagrebu sjetio da i njih priupita kakvo to matično i središnje nacionalno kazalište u budućnosti želimo. Želimo li kazalište čije ćemo neprocjenjive dijelove “autsorsati”, što se želi učiniti s onim nesretnim čistačicama, kuharicama i servirkama u hrvatskom bolničkom, tj. školskom sustavu? Ili želimo kazalište u kojem će svoju budućnost imati i mlađi, a ne samo godinama i stažom zaštićeni umjetnici, ali i kazalište čijim ćemo se predstavama ponositi i izvoziti ih po cijeloj Europskoj uniji, u koju smo tako bahato i samouvjereno ušli 1. srpnja prošle godine.

I dok mediji bruje o tome da ćemo novog intendanta (intendanticu) dobiti i prije 1. svibnja, kako je to nedavno najavila ministrica kulture, situacija u HNK, u kojem se štrajkalo čak i u onom socijalističkom sustavu, bliži se točki usijanja. Hoćemo li oko Zdenca života graditi barikade i šatore?

>>Ako Dubravka Vrgoč dođe na čelo HNK, tko onda preuzima ZKM?