Čime se mjeri koliko je konzervativno neko društvu? Ne postoje tu ni vaga ni metar, baš kao što ni osobni osjećaj ugroze nije baš uvijek dovoljno velik i precizan. Postoje brojna sociološka mjerila koja odgovaraju na ovo pitanje, baš kao i kojekakvi politički i ostali trendovi, ali kako bi nam razmjeri noćne more u koju tome naš svijet bili posve jasni, ponekad valja zaviriti u teatar i tamo pronaći odgovore. Sjetila sam se toga prolazeći kroz nebrojene napise koji su se nedavno bavili baletnom predstavom "Gran Bolero" velikoga španjolskog plesača i koreografa Jesúsa Rubija Gama. On je ovu predstavu izvorno napravio za šest plesača iz Madrida i šest iz Barcelone (2021. gostovala je na našem uglednom ljetnom plesnom festivalu u Svetvinčentu), da bi je sada adaptirao za našu regiju.
Sada "Gran Bolero" izvode plesači Zagrebačkog plesnog ansambla i slovenske EN-KNAP grupe, a predstava je doslovno spektakularna (u ZKM-u je možete ponovno vidjeti 20. lipnja), osvaja ne samo glazbom koju je José Pablo Pol skladao prema motivima slavnoga Ravelova "Bolera" već napose i koreografskom idejom, ali i plesnom energijom koja iz te ideje obuzima plesače da bi se poput frenetičnog vala emocija prelila i na publiku. No, umjesto da se bave predstavom kao takvom, svi koji su zabilježili pojavu ovoga novog plesnog djela bavili su se činjenicom da plesači kraj predstava dočekaju posve nagi. Pa, po čemu je toliko neobično ili skandalozno golo ljudsko tijelo u službi umjetnosti? I to u naše vrijeme koje je dobrano zagazilo u 21. stoljeće, kada nas samo klik mišem dijeli od pornografije najcrnje vrste!
Ali jedno je pornografija dostupna i djeci, a drugo veliko umjetničko djelo, pa su tako sve fotografije na kojima su plesači nagi maknute iz medija, baš kao što su svojedobno maknute i fotografije nage Lucije Šerbedžije koja je u predstavi "Žuta crta", koju je u ZKM-u režirao Ivica Buljan, prema tekstu Juli Zeh i Charlotte Roos, u prvoj sceni naga. A kakva bi i bila u ulozi performerice koja npr. u predvorju neke banke gola leži u kavezu?
Ili okrenimo pilu naopako, u mračnom socijalizmu, tamo negdje sredinom sedamdesetih godina (dakle prije gotovo pola stoljeća) iz New Yorka je u Zagreb svratio jedan plesni i koreografski genijalac. On je Milko Šparemblek, umjetnik koji je prije povratka u Zagreb bio i ravnatelj Baleta Metropolitan Opere u New Yorku, ali i Gulbenkian Balleta u Lisabonu. Te 1975. godine s Baletom HNK Zagreb napravio je "Trijumf Afrodite" na glazbu Carla Orffa. Bila je to plesna senzacija, moderan balet kakav Zagreb, baš kao ni Hrvatska ili cijela bivša država, još nisu vidjeli i u kojemu baš nikome nisu za oko zapeli prizori nagosti. A četiri godine prije nego što je "Trijumf Afrodite" postao zagrebačka plesna "bomba" gole su grudi proslavile jednu od baletnih zvijezda koja je briljirala upravo u tom baletu. Naime, 1971. godine Opera HNK Zagreb izvodila je "Samsona i Dalilu", a glavnu žensku rolu u toj slavnoj operi tada je pjevala Ruža Pospiš Baldani, na vrhuncu svoje karijere. Koreografija za ovu operu bila je djelo Miljenka Vikića, a jednu je izvedbu tadašnja prvakinja Baleta Astrid Turina, kojoj je partner bio Damir Novak, otplesala golih grudi. Njoj je, naime, na sceni usred plesa puknula naramenica grudnjaka, ali to je nije spriječilo da svoj posao obavi do kraja. Dan nakon toga cijeli je Zagreb brujio o operi, od tih golih grudi sve je mnogo više zanimalo je li naramenica puknula slučajno ili namjerno, a ulaznice za sve sljedeće izvedbe upravo su zbog te dileme bile rasprodane u trenu.
Ili, recimo, devedesete. U mislima mnogih to su ne samo teške ratne godine nego i godine u kojima je bilo najmanje društvene, civilne i umjetničke slobode. No, kada je kazalište u pitanju, i to je paušalna ocjena izrečena a da se nije pogledalo dalje od autocenzure koja je vladala u glavama nekih. U najgorim danima Domovinskog rata, 1992. godine na zagrebačkoj ADU, u klasi Izeta Hajdarhodžića diplomirao je tada mladi glumac Vedran Mlikota. Od studija se oprostio kao uzoran student, dobitnik Rektorove nagrade za svoju ispitnu predstavu. Bila je to "Hamletmašina" Heinera Müllera i da, bio je i Mlikota nag u predstavi koja je bila na redovnom repertoaru &TD-a i koju je izveo sedamdesetak puta, a mnogi još i danas pamte plakat koji je (veći od čovjeka samog) visio nad ulazom u Studentski centar, potičući tek pokoju maštariju, nipošto ne pozive na bojkot i zazivanje ćudorednosti u umjetnosti.
I? Nije se 1971. srušila kupola HNK Zagreb; nije 1992. grom pogodio Teatar &TD... i opće je mišljenje bilo kako to samo umjetnici rade svoj posao. Pitanje stoga glasi što se to dogodilo sa svima nama i kada nam je to ljudsko tijelo u umjetničkoj misiji postalo prijetnja. Uklapa se, na žalost, taj opasan trend u sve što se zbiva oko teatra, u mnoge stvari koje postaju opasne u vremenima sveprisutne korektnosti i za sada je posve nejasno kamo će nas to odvesti. Ako James Bond ne smije biti ženskar, ako se postavlja pitanje je li Jane Austin bila maliciozna u opisima nekih svojih junaka, ako je svijet već vidio kako se prepravljaju umjetnička djela za koja je netko (tko?) rekao kako baš i nisu fer, u kakav nas sterilni svijet to vodi? Kakve će bajke čitati djeca budućnosti ako vukov trbuh ne smije biti debeo nakon što je pojeo svih sedam kozlića, a i pitanje je trenutka kada vuk neće smjeti jesti kozliće jer je to krajnja uvreda prema svim vegetarijancima? Ili kako će tinejdžeri naučiti što je seksizam ako se iz svih roman i svih filmova ukloni sve što miriše na seksizam? Kako ćemo budućim generacijama pričati o Američkom građanskom ratu ili o pokretu koji se borio za ravnopravnost ljudi crne boje kože? Kako ćemo djecu fotografirati za Božić ako je pedofilija to kada sjednu u krilo Djeda Mraza? Ili kako ćemo (pre)živjeti ako vijest postaje nečije golo tijelo u baletnoj predstavi?
Definitivno svijetu oko nas treba brzinski povratak na zdravorazumske postavke, a to je moguće samo uz umjetnost koja će taj isti svijet popravljati svojim umjetničkim slobodama. Davno je Janis Joplin pjevala: "freedom's just another word for nothing left to lose", ali sada nas ti stihovi samo podsjećaju da stojimo na rubu provalije. Umjetnost, posebno ona izvedbena, mora što prije i odlučnije stati u obranu ne samo svih različitih oblika slobode već i slobode svakog od nas. Na kazalištu je da nas ponovno poduči širini i liberalizmu, da nam po tko zna koji put od antičkih Grka ili suvremenika Shakespearea, Molièrea i Čehova, pokaže kako nema zabranjenih tema, ni zabranjenih umjetničkih tehnika kojima će ljudi naučiti novu lekciju o slobodi.