Kako je Eurosongov “baby-sotonizam” otišao, ili došao, k vragu

Zamislimo na trenutak nemoguću situaciju u kojoj je neki gledatelj Eurosonga uspavan prije tridesetak godina, recimo 1994., da bi ga danas probudili i prikazali mu najnovije izdanje najgledanijeg europskog unreality showa. Jer, složit ćemo se, Eurosong je upravo to, sve samo ne prikaz stvarnosti. Izdvojena televizijska priredba koju u prijenosu pogleda golemih 200 milijuna ljudi, ali stvarnost teško da od toga ima ikakve koristi. Čak ni za ljude koji ondje sudjeluju, osim nekolicine koji svake godine uspiju izvući neki jack-pot i nastaviti s karijerama, ali i to je upitno. Spram tolike medijske pažnje i koncentracije koja traje tih nekoliko tjedana, kasniji rezultati za uključene zapravo su vrlo mršavi, ne računamo li jednokratni “gusti” boravak pod svjetlima medijskih reflektora i zaradu autorima od emitiranja pjesama.

Eurosong “jede svoju djecu”, jer je sama manifestacija kao turbo-napumpani jednokratni spektakl važnija od zbroja sastavnih dijelova i sudionika i malo (nj)ih je poslije nastavilo uspješno kad se pogase svjetla eurosongovskih reflektora. Zbog toga Eurosong i jest svojevrsno “prokletstvo”, za koje oni iskusniji znaju da im neće donijeti neke trajnije koristi. Ali, svake godine u vrijeme održavanja Eurosonga, sjećat ćemo se ponovno konkurencije iz neke prošle godine, analiza i pobjednika, vrtjeti stare videosnimke koje će djelovati zastarjelo spram ovoga što se danas događa i prikazuje na Eurosongu.

Upravo stoga odgovor na pitanje kako bi se osjećao netko tko je gledao Eurosong prije tridesetak godina da ga “probude” danas daje odgovor na to koliko industrija zabave nakon duljih “odbijanja” uključuje u sebe sve ono što se isprva činilo šokantno. Bolji primjer od današnjeg korištenja nekadašnjih proboja Marylina Mansona, Rammsteina i sličnih prije dvadeset ili trideset godina nije potrebno tražiti pa je zanimljivo kako se danas čak i na Eurosongu smatra uobičajenim nešto što je prije izazivalo opću konsternaciju široke publike i čistunske, “moralne” javnosti.

Pogotovo kod nas. Sjećam se kad sam 2005. pisao o nastupu Marilyna Mansona u pulskoj Areni i pritužbi cenzora koji su prigovarali “sotonističkom” nastupu Mansona, kao i prije toga dolasku Death in June u Zagreb ili kad su Rammstein nastupali u Areni Zagreb. Danas tamo nastupaju Dragana Mirković i Aleksandra Prijović, a Rammstein sviraju u Beogradu. Simpatično kako to već može biti dvadesetak godina kasnije, upravo je Baby Lasagna – prije toga član grupe Manntra – svoj “Rim Tim Tagi Dim” videospot s istarskim i domaćim posebnostima prepisao od Rammstein i njihovih njemačkih specijaliteta (“Dicke Titten”), a svoj playback scenski nastup s bendom pod maskama doveo do ljubavi najšire masovne publike koja bi prije takvim “nezgodama” i “nezgodnima” najrađe pljunula u lice. Doduše, i danas neki mantraju o “sotonizmu, okultizmu i vještičarenju” na Eurosongu, ali im je “naš Marko draži i normalniji, skromniji”.

Sve to govori koliko je eurosongovska industrija zabave, sa svim svojim scenskim rekvizitima, “vilenjacima”, “vragovima” i dječjom pseudomistikom sposobna ublažiti nekadašnje proboje i asimilirati ih, pa i “našeg Marka”, zbog kojih su Marilyna Mansona i slične cenzori pribijali na stup srama, ako ne i na nešto ozbiljnije. Glavno pitanje možda je ono, je li to pomak nabolje? Do neke mjere jest, jer, mada posve očišćeni od nekadašnjih ideoloških značenja, ovi današnji “baby-sotonisti” ipak masovnoj publici podvaljuju neke elemente koji su im prije samo nekoliko godina bili potpuno mrski.

U tom smislu Baby Lasagna uspio je i klečiteljima na Trgu bana Jelačića i najširoj izbornoj bazi “prodati” model koji ih ne nervira, nego ih čini ponosnima na mogućnost da smo ovaj puta superiorni sličnim europskim izmišljotinama. Ako je doveo Eurosong u Hrvatsku (ovaj tekst pisan je u četvrtak, prije druge polufinalne večeri) – imat ćemo rijetku priliku posvjedočiti da smo u maniri prodaje svih domaćih ideala i konzervativnih stremljenja pobijedili “tuđim” sredstvima i pokazali da i mi svog trojanskog konja, tj. Lasagnu, za utrku imamo.

Pomalo paradoksalno, u trenutku dok Hrvatska ide udesno, ovakvu mogućnost pobjede i trijumfa nije uputno ispustiti iz ruku, s čim se očito slaže i masovna publika, i mediji, pa čak i regionalni susjedi s kojima se ni oko čega ne možemo usuglasiti osim oko euforije oko Baby Lasagne, pa i međunarodna javnost koja odobrava pohod Baby Lasagne na kladionicama. Možda koristi budu veće od gubitaka, mada, priznajte, izgubili smo “identitet” u koji se ovi spomenuti konzervativci kunu i sad se pravimo da smo nešto što nismo. A trebao je samo jedan simpatičan dečko poput Marka Purišića da nam pokaže kako je kompiliranje svjetskih utjecaja bolje od domaće originalnosti i pameti, i svi su mu povjerovali. I mole za njega.

Poznat je moj negativan stav oko pjesme “Rim Tim Tagi Dim” od početka ove priče i moram ga ponoviti; pobjeda tuđim sredstvima, i to doslovno. Iako ovaj uspjeh Baby Lasagne i Eurosong uništavaju pomisao o autorstvu, ima to smisla u ovom glumljenju koja vlada. Dečko je spojio dva kupljena sempla i prepisao refren pjesme Paina “Party In My Head”, “napumpao” ih i dodao neke vlastite začine, odlično odradio promo-Eurosong turneju te nije niti slutio da je u svojoj sobi na kompjutoru prije šest mjeseci složio budući svjetski hit. Kad za trideset godina probudimo nekog iz hibernacije, bit će pitanje je li bio čudo jednog hita ili je napravio neku ozbiljniju karijeru, ali na to ćemo nakon ove histerije morati malo pričekati, barem do suradnje s Tončijem Huljićem koja se sprema.