U turskom gradu Konyi, na početku 13. stoljeća, rođen je mistik, filozof i pjesnik Mevlana Dželaludin Rumi, pokretač reda derviša. U tom se gradu i danas održava festival derviša, a tko ga jednom vidi, shvati da “turističke” skupine plesača koje putuju svijetom s istinskim plesom derviša nemaju baš nikakve veze. Derviši naime plešu ples spoznaje, mističnu sponu čovjeka i Boga. Na toj je mistici, filozofiji spoznaje nedostižnog, Meša Selimović izgradio svoj glasoviti roman “Derviš i smrt” i baš je tu iskonsku potragu za Bogom, spoznajom za onim što čovjek jest (ma koje vjere on bio, ma gdje i ma kada živio) koreograf Igor Kirov uspio prenijeti u spektakularan istoimeni balet koji je na sceni KD Lisinski, konačno (nakon duge dvije godine čekanja) vidjela i zagrebačka publika.
Glazba lirskih nota i rata
Kako bi proniknuo u samu srž romana, koreograf Kirin glavnog junaka Ahmeda Nurudina dijeli na tijelo i dušu, te oko njih slaže moćnu sliku ovog baleta, u čijoj su podlozi libreto Saše Dimoskog te sjajna glazba Gorana Bojčevskog. Skladatelj ni u jednom trenutku nije podlegao onome što prosječni konzument glazbe doživljava kao orijentalni zvuk te je tako stvorio nadasve upečatljivu glazbenu matricu u kojoj se smjelo prepliću lirski i romantični trenuci s onima koji odzvanjaju ratničkim osvajanjima, ljudskim gubicima, ritmom srca u grču...
Scenograf Slaven Raos s orijentalnim okvirom i nekoliko pregrada koje su odlično sjele na scenu Lisinskog gledatelje uvodi u taj drukčiji svijet, a za raskošnu vizualnu sliku samog baleta, naravno uz samog koreografa i plesače, najzaslužniji je kostimograf Aleksandar Nošpal. Vodeći makedonski kostimograf za ovaj je balet stvorio doslovno čudo; kostime koji uspijevaju dočarati iskonski ples derviša (duge bijele haljine koje i same “plešu” oko tijela onog koji ih nosi), ali ih je skrojio u pola kruga te ih nadodao, rekli bismo, na obične hlače. Tim je zahtjevnim, ali promišljenim potezom uspio ostaviti vidljivim noge plesača te tako ni u jednom trenutku kostim ne priječi pogled na ono najvažnije – cijele figure plesača u izuzetno zahtjevnoj koreografiji. Kada se tome doda triko boje kože koji nosi duša Ahmeda Nurudina na svom kraju, kada mora biti ogoljena do srži, jasno je da je upravo balet “Derviš i smrt” donio najljepše kostime koje smo u hrvatskom baletu vidjeli u zadnjih desetak godina, što je nevjerojatan uspjeh koji se može mjeriti s najjačom konkurencijom – kostimima koje je Alan Hranitelj radio za balete “Ana Karenjina” i “Smrt u Veneciji”.
Povijesna uloga T. Petranovića
A plesači? Igor Kirov kao gosta u Split doveo je nacionalnog prvaka baleta HNK Zagreb Tomislava Petranovića i omogućio mu, uz brojne velike uloge, da otpleše i ovu koja će ga za sva vremena upisati u povijest hrvatskog baleta. Uz to, Kirov je doista preporodio Balet splitskog kazališta, stvorivši ansambl koji i pokoju slabiju kariku pokrije nevjerojatnom zajedničkom snagom. Uz Petranovića, koji je i glumački dojmljiv, posebno treba izdvojiti Ajlu Kadrić koja pleše Nurudinovu dušu. Ova splitska balerina pokazala je nevjerojatan tjelesni dosluh s Petranovićem u lirskim duetima, ali i karakter istinske tragičarke. Od ostalih solista sjajne su uloge otplesali: Romulus Dimache, Salvatore Cerulli te Aaron Kok, a zagrebačka je publika ovacijama ispratila sve plesače, kao i samog koreografa.
I treba se samo još podsjetiti na rečenicu kojom Meša Selimović počinje svoj roman, a koja glasi: “Pozivamo za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.“ Ovdje na gubitku ostaje HNK Zagreb koji je dopustio da njihov nacionalni prvak ovakvu ulogu u Zagrebu pleše izvan svoje matične scene. •