Dimitrije Popović je umjetnik renesansnog kova. Uz njegove likovne radove veliku pažnju privlače i njegove knjige, a on je i višestruko nagrađivan autor na Natječaju za kratku priču "Ranko Marinković" Večernjeg lista. Ovih dana Naklada Ljevak objavila je njegovu novu knjigu "Slikarstvo i mržnja".
Na police knjižara je stigla vaša nova knjige, očito ste tijekom pandemije imali pune ruke posla. Je li u tom okolnostima straha, socijalne distance i sve veće otuđenosti lakše pisati ili slikati?
Ekspanzija korona virusa uvjetovala je radikalno drugačiji način života. Covid stvarnost je nešto čemu smo se morali prilagoditi. Međutim, stvarnost je uvijek poticajna za umjetničko stvaralaštvo. Nisam se osjećao inhibiranim u situaciji u kojoj smo se svi zatekli. Naprotiv, ta me situacija potakla da je sagledam kroz neke dimenzije koje su vezane uz umjetnost. Naime, kada sam 2019. godine imao izložbu u Rimu, ovaj je Vječni grad bio prepun turista, bukvalno sam se u nekim ulicama oko Panteona probijao kroz to radoznalo mnoštvo. Par mjeseci kada sam vidio te iste prostore koji su bili avetinjski prazni ta mi je tragična stvarnost Italije nekom mračnom asocijacijom vratila u sjećanje metafizičke slike Giorgia de Chirica, s njegovim zlokobno praznim trgovima ,,Piazza di Italija". Tako je nastao moj prvi tekst u nizu tekstova koji su pisani tijekom 2020. i objavljeni u knjizi „Likovni zapisi u doba korone“. Knjigu sam promovirao u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu uz performans „Koronino čedo“, na najprikladnijem mjestu za predstavljanje knjige koja je svojevrsni spoj medicine i umjetnosti. Premda mi je u profesionalnom kalendaru nekoliko važnih stvari do daljnjeg odgođeno, npr. izložbe u Parizu i Lionu, cijelo sam vrijeme radio prilagodivši se novonastaloj situaciji. U toj covid godini sam dovršio rukopis za knjigu „Slikarstvo i mržnja“, s podnaslovom „Od Leonardove Meduze do dadaističke Mona Lise“. Riječ je o veoma kompleksnoj temi koja je bila predmet mog zanimanja u ciklusima i pojedinačnim kompozicijama. Dakle u novonastalim okolnostima sam i pisao i slikao. Dovršio sam i jednu knjigu priča koja će biti objavljena na proljeće, uradio i dvije grafičke mape posvećene velikim obljetnicama književnika koji pripadaju krugu mojih omiljenih pisaca: 700 godina od Danteove smrti i 200 godina od rođenja Dostojevskog, ali i grafičku mapu posvećenu crnogorskom kralju Nikoli I. U sjeni virusa umjetničko stvaranje kontinuirano traje.
„Slikarstvo i mržnja“ ima izuzetno intrigantnu temu. U čemu je takva magična privlačnost zla?
To je ključno pitanje na koje ne mogu precizno odgovoriti ni filozofija ni psihologija umjetnosti niti psihoanaliza. Teško je rasvijetliti i racionalno, skalpelom svijesti, otkriti to tajno izvorište u zamršenom čovjekovom biću. Nerazrješivi fenomen te tajne čini plodotvorno biće same umjetnosti. Za umjetnost je bolje da ta tajna ostane vječno nedokučiva. No, ostaje zanimljiva činjenica na koju je upozoravao Andre Gide, a koju navodim u predgovoru knjige da se ,,lijepim osjećajima pravi loša literatura" . A i od Gidea stariji Francuz, Diderot je izjavio ,,vrlinom se mogu stvoriti samo mirne i hladne slike; strast i porok unose živost u kompozicije slikara, pjesnika, glazbenika". Činjenica je da su mahom najveća djela u povijesti umjetnosti kompozicije koje su inspirirane takozvanim mračnim temama. U knjizi navodim niz primjera vrhunskih slikarskih ostvarenja od Pierrea della Francesce, Boscha , Grunewalda, Caravaggia, Pussina, Rubensa, Rembrandta, Goye sve do Picassa i Duchampa.
Nekome tko nije umjetnik možda će biti teško prihvatiti vašu početnu tezu da je mržnja, a ne ljubav, moćni pokretač umjetničkog stvaralaštva?
To je činjenica. Pogledajmo vrhunska djela literature, od grčkih tragičara Euripida i Sofokla, preko Dantea i Shakespearea, do Dostojevskog i Ciorana, i vidjet ćemo kako je u njihovim ostvarenjima dominantniji taj negativni aspekt čovjekove prirode. Kažem dominantniji, jer u čovjeku kako je govorio Baudelaire simultano postoje dvije oprečne težnje, jedna prema Bogu, dakle dobru i druga prema demonu, dakle zlu. Čovjek permanentno živi apsurdnu dvojnost svoje tragične prirode. Ako pogledamo domenu kršćanstva, o tome se bavi poseban dio moje knjige, dakle mržnju prema Kristu i njegovom nauku, perverzne načine mučenja kršćanskih svetaca, opet je jasno u kolikoj su mjeri ti motivi bili inspiracija umjetnicima, posebno slikarima renesanse i baroka. U povijesti kršćanske kulture odnosno umjetnosti sakralni motivi sa stradanjem mukom, martirijem i raspećem Kristovim brojniji su od ljupkih scena rođenja Kralja nebeskog u jaslicama.
Jesmo li zbog svega čime smo okruženi u suvremenom društvu prešli na „mračnu stranu“ tj. je li nam i kao konzumentima umjetnosti tama privlačnija od svjetla?
Ako pogledamo golemu produkciju filmske industrije ili knjiga kojima se inspiriraju mnogi filmovi vidjet ćemo kako svjedočimo horor senzibilitetu suvremenog doba. Na djelu je svojevrsna estetika ružnog i potreba da se ljudi zabavljaju stvarima koje se bave destruktivnim nagonima, a ja vjerujem da se razlog za taj fenomen ne treba tražiti izvan čovjeka nego upravo u njemu, u zadovoljavanju njegove sadističke prirode. O ovoj knjizi govorim i o toj čovjekovoj potrebi da pasivno sudjeluje u nekom mračnom spektaklu javnog smaknuća. ,,Zar javna mjesta kod nas nisu krcata svaki put kad se nad nekim izvršava zakonska smrtna kazna", pitao se još Marquis de Sade. Za njemačkog lirika Schillera ,,slike straha i bola nas odbijaju, ali nas u isto vrijeme i privlače".
No, kakva je moć potrebna da umjetnik tamu i zlo koji se kriju u nekoj temi pretoči u ljepotu slike?
Potrebna je stvaralačka moć umjetnika. To je sam fenomen umjetničkog stvaralaštva, fenomena slike, dakle kada sve ružno, mračno i odbojno koje nalazimo u životu i prirodi postupkom umjetničke transpozicije postaje lijepo likovno djelo. Još je Aristotel govorio o tom fenomenu. Sirova stvarnost realizma se preobražava u realizam po mjeri estetske i harmonične prezentacije naslikanih oblika. Umjetnik polazi od stvarnog svijeta da bi zasnovao autonomni svijet slike. Kada gledamo slike mrtve prirode na primjer holandskih majstora u aranžmanu sirovog mesa neke divljači ili čuvenog Rembrandtovog ,,Odranog vola" (danas je u Louvreu) prvo percipiramo slikarstvo, divimo se majstorstvu, harmoniji djela. Ne mislimo na klaonicu i krvi zaklane životinje. Ta preobrazba viđenog iz stvarnosti u doživljeno na umjetnički način konstantno postoji. Na primjer strahotu nemilosrdnog bombardiranja baskijskog grada Guernice na slikarski je način transponirao Picasso. To njegovo remek-djelo puno deformacija, krika i bol i mi doživljavamo kao vrhunsko umjetničko svjedočanstvo o jednom događaju, ali i kao osudu rata i mržnje. Umjetnik je slikom izrazio snažnu humanističku poruku. Ta je moć najljepša tajna umjetnosti.
Po vašem mišljenju i umjetničkoj inspiraciji koje su teme najmoćnije za takve preobrazbe?
Svakako one koje se tiču čovjeka, njegovog bića, njegove zamršene prirode. Jedna od dominantnih tema u mom stvaralaštvu jest i odnos erotizma i smrti uvijek zanimljiv i inspirativan. Takav je slučaj s mojim ciklusima o starozavjetnoj heroini Juditi koja zahvaljujući svom zavodljivom erosu odsijeca glavu mrskom neprijatelju svoga naroda asirskom vojskovođi Holofernu. Saloma svojim senzualnim i osvetničkim plesom punim ,,mučne čulnosti" traži i dobiva na pladnju glavu Ivana Krstitelja. Okrutno se sveti (po Wideovoj verziji biblijske priče) zbog neuzvraćene ljubavi koju je iskazivala prema pravednom proroku. Bavio sam se tragičnom heroinom Medejom o kojoj također pišem u ovoj knjizi. Literarne slike Danteovog „Pakla“ posebno su zanimljive za transpoziciju u svijet suvremenog inferna kojeg danas živimo. U mom ciklusu inspiriranom tim pjesnikovim prvim mističnim putovanje u podzemni svijet sve je usredotočeno na izražajne mogućnosti ljudskog tijela. Ono nije više tijelo u ambijentu pakla nego paklensko tijelo u svojim mučnim preobrazbama.
Po kojem ste ključu izabrali motive koje ste stavili na vrlo upečatljivu naslovnicu ove knjige?
Na naslovnici je portret slavnog doktora Freuda koji pripada mom ciklusu ,,Frojdizmi " iz 2017. Taj simboličan portret za naslovnicu knjige upravo ukazuje na nesvjesno, na nagone. U knjizi pišem o slučaju velike slikarice baroka Artemisije Gentileschi koja je traumu seksualnog zlostavljanja i silovanja transponirala u slike mržnje simboličnog motiva. I zato sam za moto knjige upotrijebio misao Oscara Wildea: „Mržnja je s intelektualnog stajališta vječna negacija, a promatrana s gledišta osjećaja, mržnja je oblik atrofije koja ubija sve osim same sebe".