Ovih dana kada se, držimo fige, čini da je pandemija koronavirusa koja je paralizirala svijet konačno na izdisaju, savršeno je vrijeme da dobro razmislimo i sagledamo što nam je sve to izazovno razdoblje donijelo. Dok je još trajala ono prva, neizvjesna i zastrašujuća karantena, svijet kao da se podijelio u dva tabora. Ako je vjerovati društvenim mrežama, jedni, ako su bili te sreće da relativno nesmetano raditi mogu i od kuće, bili su gotovo pa oduševljeni takvim smirivanjem tempa naših inače ubrzanih života. Pronašli su nove hobije, usavršili davno zaboravljene vještine ili su napokon imali vremena pročitati one vječne klasike koji obično skupljaju prašinu na polici do nekih boljih vremena. Kod ostalih je, koji nisu bili te sreće da im karantena posluži kao produženi godišnji odmor, ova globalna kriza označavala turobno razdoblje, proizvodila tjeskobu i kreativnu blokadu, a “Rat i mir”, “Uliks” i “Potraga za izgubljenim vremenom” ostali su prekriveni prašinom. U svakom slučaju, možemo se složiti, pandemija je stubokom promijenila naše životne navike. No zanimalo nas je – je li pandemija uspjela promijeniti naše čitalačke navike? Jesmo li se okrenuli knjigama da pronađemo taj toliko željeni bijeg iz surove stvarnosti?
Diljem svijeta u proteklih godinu dana provedeni su deseci istraživanja o čitanju tijekom pandemije. National Geographic i Svjetska zaklada za pismenost pisali su tako o biblioterapiji, odnosno kako jedna knjiga na dan tjera stres od pandemije van. Čitanje je, ustanovili su, fantastičan način za održavanje mentalnog zdravlja i ima blagotvoran učinak na psihu, što su znali još i stari Egipćani i Grci. Iz sličnih je razloga, zbog pandemije i smanjenog broja kulturnih događaja, naše Ministarstvo kulture i medija predložilo, a Vlada potvrdila, da se godina 2021. proglasi Godinom čitanja. Pri tome, istraživanje koje je proveo servis Global English Editing pokazuje da je na globalnoj razini za vrijeme pandemije čitanost porasla za čak 35 posto. Ne iznenađuje da je, uz zatvorene knjižare i knjižnice, najviše knjiga prodano u elektroničkom formatu, a budući da su čak 1,3 milijarde djece i mladih bile uskraćene za školovanje uživo, prodaja udžbenika i ostalih edukativnih knjiga, slikovnica i proze za mlade, i to samo u Velikoj Britaniji porasla je za 234 posto!
Da je slična situacija bila i kod nas, potvrdili su nam iz izdavačke kuće Egmont rekavši kako su zabilježili porast upravo u tom žanru, s virtualnih polica letjele su slikovnice, a najprodavanija knjiga u protekloj godini bila im je “Danski odgoj djece”.
– Najveća promjena se vidjela u segmentu kanala prodaje te su kupci knjige kupovali preko web-shopova izdavača i najvećih knjižarskih lanaca. Do tog pozitivnog trenda nije došlo samo zbog lockdowna nego se nastavio i nakon otvaranja tradicionalnih prodajnih mjesta – kazala nam je Antonia Erent Ondrušek iz Egmonta.
Nešto više o čitanju kod mladih rekla nam je i Korana Serdarević, nagrađivana spisateljica i profesorica hrvatskog jezika i književnosti u zagrebačkoj XII gimnaziji. Paradoksalno, kaže, njeni učenici u protekloj su godini čitali više nego ikad – a možda i s većim užitkom.
– Probala sam im dati što veću slobodu u izboru fikcije. Imali su puno izlaganja, i online i uživo, o knjigama koje su birali sami, a birali su svašta, ponajviše se radilo o žanru povijesne fikcije, young adult romanima, ali bilo je i trilera i krimića. Pokušala sam ove godine obvezne ishode ostvariti iz drukčije perspektive i svjesno sam im nekad kratila gradivo za koje sam mislila da jednostavno nije prikladno trenutku ni temom ni težinom. Primjerice, umjesto distopija, čitali smo o utopijama i razgovarali o tome što se i kako uopće u svijetu može popraviti; umjesto o psihološkoj muci i kazni Raskoljnikova, razgovarali smo o tome postoje li uopće obični i neobični ljudi, kakve su žrtve potrebne za dobrobit društva i koji su ljudi danas Tinovi „visoki jablani“... – kazala je Serdarević.
No veliko istraživanje koje je Ured za kreativnu analizu Kvaka proveo povodom Noći knjige za Zakladu nakladnika i knjižara pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, pokazuje da se Hrvati u posljednjih godinu dana i nisu baš polakomili za literaturom. Osobno je, u kućanstvima, anketirano 1000 ispitanika, a istraživanje je prošireno i na internet te je svoje odgovore online dalo 800 ispitanika – za populaciju Hrvatske reprezentativnih po dobi, spolu i regiji. Pomalo poražavajući rezultati kažu da se posljednjih godina čitalačke navike Hrvata nisu pretjerano mijenjale – barem jednu knjigu u prethodnoj godini pročitalo je tek 45 posto ispitanika.
– Kao i prethodnih godina, vjerojatnost da je osoba s kojom razgovarate pročitala barem jednu knjigu u posljednjih godinu dana povećava se ako razgovarate sa ženskom osobom (52%), visokoobrazovanom osobom (73%), osobom čiji su prihodi kućanstva iznad 13.000 kuna (59%) ili osobom koja živi na području Istre i Kvarnera (57%) – glase rezultati istraživanja.
Međutim, rezultati online ankete pokazuju optimističniju sliku – među 800 ispitanih čak 82 posto u prošloj je godini pročitalo barem jednu knjigu, pri čemu ponovno prednjače žene, visokoobrazovane i osobe koje žive u kućanstvu s većim prihodima. Provjerili smo što o tome kažu i drugi izdavači i jesu li primijetili neke žanrovske trendove tijekom pandemije.
– Prodaja knjiga nije znatnije opala u odnosu na razdoblje prije pandemije i to je veliki pozitivni pokazatelj: usprkos sveopćoj krizi, knjiga je prepoznata kao utočište i kao izvor inspiracije. Mi nismo primijetili neku prevladavajuću tematiku kojoj se čitatelji okreću. Svakako da postoji pojačan interes za naslove koji se na kvalitetan način bave nevoljama koje su nas zadesile: pandemijom i potresima i to je logično – rekao nam je Ivan Sršen iz izdavačke kuće Sandorf, u kojoj su se među najprodavanijim knjigama našle “Devet života gospođe Adele” Nade Gašić i putopis “Iza Mjesečevih planina” Hrvoja Ivančića.
Odlično se, ističe Sršen, prodaje i slikovnica za odrasle “Vjeverovatni dani jedne nevjerice” Lane Juranić – jedinstvena knjiga koja je nastala kao izravna posljedica traume nakon zagrebačkog potresa. A Sandorf je nedavno otvorio i svoju američku podružnicu, Sandorf Passage, koja objavljuje prvenstveno prijevode knjiga s ovih prostora, ali i jedan dio knjiga izvorno napisanih na engleskom jeziku. Ono što je najzanimljivije jest da izdanja tiskana u Hrvatskoj na američko tržište stižu – brodom.
– Sandorf Passage rezultat je dugogodišnjeg planiranja i rada s raznim izdavačima i autorima iz cijelog svijeta. Moj američki partner, kolega i prijatelj, freelance urednik Buzz Poole i ja odlučili smo to stečeno iskustvo pretočiti u zajednički izdavački projekt. I da, knjige brodom putuju iz Hrvatske u Sjedinjene Države. Čitava svjetska ekonomija bazirana je na brodskom, točnije kontejnerskom prijevozu i on je vrlo isplativ, samo zahtijeva dugoročno planiranje i pouzdane partnere među distributerima. Naš projekt dokazuje da se hrvatski tiskari mogu bez srama usporediti sa svojim svjetskim kolegama – ponosno kaže Sršen.
Amerikanci tako za sada imaju priliku pročitati “Nigdje, niotkuda” Bekima Sejranovića, “Izlet u Rusiju” Miroslava Krleže u prijevodu Willa Firtha, zbirku pjesama Ivane Bodrožić “In a Sentimental Mood” u prijevodu Ellen Elias Bursać i Damira Šodana te roman bosanskohercegovačko-britanske spisateljice Vesne Marić izvorno napisan na engleskom, “The President Shop”.
Vratimo li se u Hrvatsku, teško je procijeniti koliko su se tijekom pandemije mijenjali čitalački trendovi, istaknuo je Seid Serdarević iz Frakture.
– Vidimo po istraživanjima navika čitatelja da kod nas polovica stanovništva čita, a druga ne, te su razlike iz godine u godinu tu negdje, s minimalnim razlikama. I tako je, kada to usporedimo s nekim istraživanjima iz 1970-ih, jednako od tada. Ne bih rekao da smo zabilježili porast prodaje knjige, naime kao i sve druge branše, prvi lockdown pogodio je i nakladničku, no na kraju su brojevi bili slični onima iz 2019. tako da, kada se usporedimo s drugim kulturnim industrijama, možemo biti zadovoljni. Zanimljivo je da je tijekom ovoga vremena bila povećana potražnja za pjesničkim zbirkama, što mi je iznimno drago, ali to i ne čudi kada znamo da imamo niz novih zanimljivih pjesnikinja. Ono što nas veseli i što primjećujemo jest da se mlađa publika, a posebno – kao i uvijek, uostalom – ženska, sve više okreće knjizi. To su žene u svojim ranim tridesetima koje zanimaju snažne priče, moćni novi glasovi, koje zanimaju knjige što se bave rasnom, spolnom i drugom tematikom, knjige koje zadiru u probleme suvremenog društva, i to ne samo kod nas već i svugdje na Zapadu – kazao je Seid Serdarević, koji se posebno raduje i skorom prvom rođendanu Frakturine knjižare u zagrebačkoj Ulici kneza Mislava.
Pjesnikinje koje spominje, a koje vam i mi toplo preporučamo su Monika Herceg, Olja Savičević Ivančević i Evelina Rudan. Odlično prolaz, dodaje, i simpatične knjige Tisje Kljaković Braić “U malu je uša đava” i “Oni”, kao i romani mlađih autora “Tatin sin” Dine Pešuta i “Pristanište” Darka Šeparovića.
Ipak, slažu se svi, i čitatelji i nakladnici jedva čekaju povratak u staro normalno, susrete uživo i sav taj šušur koji se obično događa na sajmovima i festivalima. Prošle godine ostali smo i bez Interlibera, središnjeg događaja za sve izdavače i ljubitelje knjiga, ali je i online prodaja i akcija “Knjiga svima i svuda”, govore nam naši sugovornici iz Egmonta, Sandorfa i Frakture, polučila vrlo dobre rezultate. Fraktura je pritom prošle godine uspjela organizirati i već osmi po redu, omiljeni Festival svjetske književnosti, doduše u hibridnom izdanju pa se stoga ove godine vesele devetom, i nadamo se, skroz živom izdanju. Više ćemo o programu tog rujanskog festivala doznati početkom kolovoza, ali saznali smo da je u igri velik broj inozemnih gostiju, među kojima su i neke istinske zvijezde svjetske književnosti.
A među novim Frakturinim izdanjima našla se i nova zbirka priča Korane Serdarević “Gušterov rep” te romani “O zlatu, ljudima i psima” i nadolazeći “Na Vrbasu tekija” Josipa Mlakića pa smo ovu priliku iskoristili da i te njih upitamo o njihovu iskustvu čitanja, a i pisanja u pandemijskom dobu. Pa nam je tako Mlakić poručio kako se u njegovu životu ništa puno nije promijenilo – bar kad je riječ o književnom radu. On, bez obzira na pandemiju, mnogo čita, a među štivom kojeg se prihvatio u zadnjih godinu dana izdvojio je i našim čitateljima preporučio “Američki tabloid” Jamesa Ellroya, epohalnu knjigu koja je s gotovo 30 godina zakašnjenja objavljena u Hrvatskoj, u izdanju 24sata, roman “Svjetalce” suvremenog talijanskog pisca Antonija Moresca i nevjerojatno dobar i inovativan krimić “Tri” izraelskog pisca Drora Mishanija. Za one koje zanima pandemijska tematika, predložio je pak “Smrt u Veneciji” Thomasa Manna – tu je ipak riječ o koleri, a ne koroni, ali ako to remek-djelo do sada niste pročitali, pravo je vrijeme.
– Živim u malom gradu u Bosni i Hercegovini tako da se u mom životu nije toliko toga promijenilo. Nije se puno toga promijenilo ni u životnim navikama budući da se stanovništvo ovdje poprilično ležerno odnosilo prema epidemiološkim mjerama bez obzira na to što se to, nažalost, pokazalo pogubnim, jer je Bosna i Hercegovina u samom svjetskom vrhu po broju mrtvih na 100.000 stanovnika. A u posljednje vrijeme jako me privlače knjige koje zahtijevaju opsežna istraživanja tako da je tu motivacija, pa i ovako radikalna, kakva je nametnuta pandemijom, sporedna stvar – kazao nam je pisac koji je obje nove knjige započeo već ranije, i prije pandemije.
Upravo je “Na Vrbasu tekija”, koju su već krstili “andrićevskim” romanom, jedna od tih knjiga koje zahtijevaju dugo i opsežno istraživanje. Na njoj je Mlakić radio više godina, a osim velikog broja studija o Andriću, proučio je i veliku količinu arhivske građe koja se čuva u franjevačkom samostanu u Jajcu i cijeli niz historiografskih djela – za što mu je trebalo više vremena, kaže, nego napisati sam roman.
– Radi se o svojevrsnom književnom eksperimentu. Prva dva dijela romana, “Na Vrbasu tekija” i “Jajačka hronika”, dijelovi su “rukopisa nepoznatog autora”, čiji stil neodoljivo podsjeća na Andrićev. Treći dio romana, “Paučina i promaja”, svojevrsna je studija o Ivi Andriću, koja sadrži i neke autobiografske elemente, a koja je ujedno i treća fabularna linija romana.
Radnja se odvija većim dijelom u Jajcu. Zanimljivo je da je Ivo Andrić planirao pisati o fra Anti Kneževiću, glavnom liku prvog dijela romana. Čak je u tom smislu, 1926. godine, posjetio jajački samostan i tamo proučavao rukopise fra Ante Kneževića, vjerojatno iste one koji su meni poslužili kao građa za roman – otkrio nam je Josip Mlakić.
Pandemijsko iskustvo Korane Serdarević nešto je drugačije. Na samom početku, a pogotovo poslije potresa, kaže, nije mogla ni čitati ni pisati. No ubrzo su ljeto i more učinili svoje pa je uspjela i završiti zbirku “Gušterov rep”.
– To vrijeme tik poslije potresa zapravo je prvo moje iskustvo „blokade“ premda je nisam u početku uopće vidjela kao spisateljsku, već prvenstveno čitateljsku (čitanje je nešto što činim svaki dan, a pisanje nije, nisam od onih koji vrijedno tipkaju svaki dan ili svaki dan moraju po papirnatim ubrusima zapisivati ingeniozne rečenice).
Međutim, čitanje i pisanje gotovo mi je neodvojivo, uvjerena sam da ne bih bila spisateljica da nisam prvo bila strastvena čitateljica. Dakle, kad me ljeto primirilo, počela sam doživljavati tekstove, misliti na tekstove, jednostavno sam se vratila sebi. Ono što mi se čini da mi je jasno nedostajalo u ovome razdoblju bili su ljudi, nepoznati ljudi, novi ljudi, putovanja, iskustva – teško mi je osamiti se i pisati samo sebe, želim biti dio svijeta i društva da bih o njemu mogla kasnije pisati u samoći. Sva sreća pa su mi tada priče uglavnom bile već započete, u barem idejnom zametku, i mogla sam raditi sjećajući se drugih, i sebe u interakciji, kad zatreba – ispričala nam je Serdarević, koja, kad ju je čitalačka blokada napustila, čitala romane „Djevojka, žena, drugo“ Bernardine Evaristo i „Pristanište“ Darka Šeparovića.
I ona se, čini se, u zadnje vrijeme priklonila poeziji – već spomenute Olje Savičević Ivančević, ali i Lidije Deduš i Radmile Petrović. Saznali smo i da radi na jednom novom tekstu: “U siječnju sam počela neočekivano raditi na jednom novom tekstu, koji me zanio pa sam ispisala nekoliko poglavlja i stala, zaglavljena obvezama.
Ovo ljeto vratit ću mu se, a možda ga i završiti. Ljeto je za mene najkreativnije razdoblje, ne samo zato što nema nastave nego i zato što se tada osjećam najslobodnijom”.
A i mi već tako znamo kako ćemo iskoristiti ovo prekrasno, najslobodnije doba – na sunčanoj plaži čitati “Gušterov rep”, a u hladovini pored rijeke “Na Vrbasu tekija”.