Kada su novinarke New York Timesa Megan Twohey i Jodi Kantor 2017. godine objavile priču o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju koje je hollywoodski mogul Harvey Weinstein (u)činio desetinama žena, nisu ni slutile da će pokrenuti ne samo virtualni pokret #MeToo nego pravu društvenu revoluciju. Dok Weinstein služi svoju zatvorsku kaznu, tema seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja globalno je i dalje aktualna. Baš zbog toga što je to problem koji, čini se, još uvijek raste i u svakoj je pori našeg društva, zanimljivo je gledati film koji tematizira recentna i još uvijek svježa događanja. Nastao je prema istoimenoj knjizi dviju novinarki koje su priču i donijele, ali “Ona je rekla” nije film koji se bavi samo Weinsteinovim padom ili iskustvima žena koje su prošle slično grozno iskustvo. Kada je riječ o ekranizaciji iskustava žena koje su žrtve seksualnog zlostavljanja ili uznemiravanja, posvećenije i detaljnije obradili su ih filmovi poput “One su bombe” ili “Asistentice”. Ovo je ipak priča koja svojim narativom više podsjeća na klasik “Svi predsjednikovi ljudi”, “Spotlight” Toma McCarthyja pa čak i “Novine” Stevena Spielberga.
”Ona je rekla”, baš poput ova tri filma, odlična je istraživačko-novinarska drama koja je na neki način i oda tom zanimanju. Jer, kada su detalji o Weinsteinovim zločinima izašli u javnost, sav višemjesečni naporni rad fantastičnog dvojca Twohey-Kantor sigurno nije bio u prvom planu. A ta priča ipak zaslužuje svoju priču i ovim ju je filmom i dobila. Unatoč poznatom raspletu, napetost i željno iščekivanje, točnije priželjkivanje da netko od žrtava odluči progovoriti javno ovdje su nevjerojatno živi. Iako je, dakle, “Ona je rekla” više priča o novinarkama koje su tako smjelo i predano radile na raskrinkavanju zlostavljača, važan sloj filma ipak zauzimaju i emocionalna stanja žrtava i njihove priče. Weinstein se pojavljuje tek na kraju, i to ili s leđa ili dok vodi telefonske razgovore s redakcijom New York Timesa, iako je njegova prisutnost u obliku svojevrsne olovne sjene snažno istaknuta kroz sve ženske uloge. Mješavina straha za egzistenciju, srama zbog svega što se dogodilo, osjećaja krivnje i izgubljenosti koje su neke žene čuvale u sebi i po dvadeset godina, prikazana je jako vjerodostojno i uvjerljivo. Gotovo dokumentaristički. Za pojačavanje tog osjećaja zaslužni su i redateljski potezi poput onog u kojem Ashley Judd glumi samu sebe.
”Ona je rekla”, možda zato što dira u tako osjetljivu i važnu, još uvijek aktualnu temu, težak je film. I treba ga pogledati. Ipak, ako netko traži punokrvnu novinarsku priču, ništa ne može nadmašiti “Sve predsjednikove ljude”. S druge strane, gledatelju koji traži psihološku priču o traumama i pritisku kojima žena može biti izložena “Asistentica” je još uvijek odabir broj jedan.