Ima li satire u hrvatskom kazalištu? Ako i ima, nije smiješna, nego zamorna, između ostaloga i zato što je situacija u društvu pretragična. Najnovija dramska premijera Komedije bazirana na popularnoj i nenadmašnoj britanskoj TV-seriji "Da, ministre" za koju su scenarij napisali Antony Jay i Jonathan Lynn trebala je biti satirična komedija. No, satira se svela na činjenicu da je britanski ministar (kojeg su na kazališnu scenu postavili Česi pa je dramu za potrebe Komedije s češkog prevela Dagmar Ruljančić) na Kaptolu promijenio spol i postao ministrica.
Skladno obučena i dotjerana, artikulirana i odmjerena u govoru, spremna i na seksualnu apstinenciju da bi uspjela i na kraju, dogurala je i do mjesta predsjednice vlade. Sve sličnosti s aktualnom hrvatskom situacijom vjerojatno nisu slučajne, ali nisu dostatne da bi razgalile i razveselile publiku. Jednostavno, više se nemamo snage smijati političarima, pa makar bili i naši. Tekst i nije toliko loš, ali je statična režija Zorana Mužića posebno u prvom dijelu predstave zaustavila kazališni protok na pozornici, a tek je nakon pauze predstava dinamizirana prema (ne)sretnom kraju.
Slučajna ministrica postala je, manje više, slučajna ministrica, u režiji sivih londonskih birokratskih miševa, što je zaplet vrijedan imaginacije jednog Denisa Kuljiša. I premda demistificira ministarski rad i uopće mehanizme vladanja u tzv. zapadnjačkim demokracijama, predstava "Da, ministre" treba brži tempo i ubojitije glumce, a ne samo beskrvnu imitaciju nedodirljivih britanskih glumaca. Valja ipak pohvaliti Milu Elegović zbog odmjerene, damske interpretacije Judy Hacker, ali i Gorana Malusa kao njena osobnog tajnika koji je jedini u svoj lik unio dašak stvarnog života i stvarne životne dramatičnosti.