Kako norveški obiteljski čovjek postaje okrutni nacistički krvnik

Zagrebački Hena com svoje je novo, treće izdanje izdavačkog projekta Europa iznutra i izvana započeo romanom poznatog norveškog autora Simona Strangera “Leksikon svjetla i tame”. Roman je s norveškoga preveo Mišo Grundler, a uredio ga je Hrvoje Kovač. I njegov naslov može nas podsjetiti na roman Amosa Oza “Priča o ljubavi i tmini”, a sličnost tu ne staje. U svom nagrađivanom povijesnom romanu snažnog dokumentarističkog naboja Stranger se bavi židovskom obitelji iz Rusije koja se našla u Norveškoj u vrijeme Drugog svjetskog rata, a nije se na vrijeme izmakla u Švedsku. Priča počinje smrću Hirscha Komissara, rođenog 1887. godine, uhićenog u siječnju 1942. godine, a ubijenog u logoru Falstad u listopadu 1942. godine. Autor već na samom početku ove proze ističe poznatu tradicionalnu židovsku izreku prema kojoj svaki čovjek umire dvaput. Prvi put kada mu srce prestane kucati i ugase mu se sinapse u mozgu, a drugi kada mu se prestane izgovarati ime, dakle kada utone u zaborav i kada ga on prekrije.

Da se to ne bi dogodilo desecima tisuća Židova koji su brutalno ubijeni diljem Europe u Drugom svjetskom ratu, njemački umjetnik Gunter Demnig počeo je postavljati pločice od bronce s ugraviranim imenima židovskih žrtava pred zgradama u kojima su ti ljudi živjeli. Jednu od njih (a postavljeno ih je, piše Stranger, 67.000) dobio je i Hirsch Komissar pred zgradom u norveškom Trondheimu. Pred tom pločicom stoji pripovjedač ovog romana zajedno s djecom i suprugom te punicom. I odatle počinje priča o Hirschu, ali i njegovu egzekutoru, stvarnoj povijesnoj ličnosti, Norvežaninu Henryju Oliveru Rinnanu koji je u Trondheimu ustanovio probranu bandu istomišljenika (među njima su bile i žene) koji su vrebali ne samo Židove nego i članove norveškog pokreta otpora. Naravno, u dogovoru i bliskoj suradnji s Nijemcima koji su njihovu krvavu pomoć obilato financijski nagrađivali. Stranger je roman ispričao u formi leksikona, što može biti zbunjujuće. Priče se nižu abecednim redom, nelinearno, prožimajuće, što u nekog čitatelja može izazvati i čitalačku klaustrofobiju. I da. Ovo nije roman o žrtvama, nego roman o krvnicima, prije svega o Rinnanu kojeg pratimo od najranijeg djetinjstva i odrastanja. Autor pomno rekonstruira razvoj njegove osobnosti, pokušavajući naći i uzroke za njegovo kasnije zločinačko ponašanje i za nevjerojatne sadističke okrutnosti. Rinnan je obiteljski čovjek, relativno brižni otac s malograđanskim instinktima i potrebama, ali i iskompleksirani muškarac koji voli dominirati nad ženama kako bi se potvrdio pred muškarcima koji su ga spremni ponižavati zbog niskog rasta i siromaštva. Da se razumijemo, Rinnan podsjeća na današnje američke masovne ubojice koji nesmiljeno ubijaju po tamošnjim školama, trgovačkim centrima i crkvama. On je slika i prilika ljudske patologije koju je nacizam tako uspješno i dugo koristio za svoje geostrateške ciljeve, pretvarajući Norvešku u svoj skandinavski bedem u borbi ne samo protiv ruskog komunizma nego i Velike Britanije. Priča o Komissaru i Rinnanu i univerzalna je, jer se tiče svih nas, ali i lokalna, jer se tiče ponajprije onih kojima je nanijela zlo, a to je obitelj Hirscha Komissara u užem i širem smislu.

Ali ova je priča i metaforička, pa zato Stranger već u naslovu spominje i svjetlo i tamu. Jer obitelj Hirscha Komissara preživjela je rat, pa je čak, stjecajem okolnosti, došla živjeti u omrznutu Rinnanovu vilu u predgrađu Trondheima, nazvanu Bandin kloštar, jer to je u jednom trenutku bilo najjeftinijje i najpragmatičnije... No život u kući čiji su zidovi i podrum još puni metaka i neizrecivog, jezovitog užasa nije nimalo ugodan. I ne završava ugodno ni komforno, nego razbija obitelj, ali ne zbog Rinnana, nego zbog ljudskih strasti koje se ne mogu kontrolirati. Ali to je već neki drugi sloj ovog romana koji me podsjeća i na dokumentarističku prozu Daše Drndić, baš kao što me Strangerovo portretiranje norveškog ratnog zločinca Rinnana podsjeća na Scuratijevo portretiranje Benita Mussolinija. Sličnosti između Rinnana i Mussolinija sasvim sigurno nisu slučajne, ali ni uzaludne. A uzaludan nije ni ovaj roman.