Kako se može sudjelovati u ratnom zločinu, a onda se baviti politikom?

Vukovarska književnica Ivana Bodrožić drugim je romanom “Rupa” već uzburkala duhove, i to ne samo u gradu Vukovaru. Roman su joj ovih dana objavili Naklada Ljevak i 24sata u biblioteci kriminalističkih romana Balkan noir, a roman je u rekordnom roku izazvao i neliterarne reakcije ljudi koji vrlo rijetko posežu za knjigom.

Ivana Bodrožić i u prvom je, autobiografskom i nagrađivanom romanu “Hotel Zagorje” pisala o zbivanjima u Vukovaru s pozicije prognanice. Taj je roman preveden na nekoliko stranih jezika, među inima i na francuski i njemački, a prema njemu bi Jasmila Žbanić trebala snimiti i film. Ivana Bodrožić je koscenaristica filma.

U romanima s ključem obično se zamaskiraju osobna imena. Zašto ste se vi odlučili prikriti čak i toponime?

Zato jer “Rupa” nije roman s ključem, to je prije svega krimić koji se može čitati i izvan konteksta poznavanja aktualne hrvatske stvarnosti. Iako mjesto radnje romana neodoljivo podsjeća na Vukovar, odlučila sam izbjeći ime grada zbog nekoliko razloga: ime Vukovara previše je u posljednjih dvadeset godina opterećeno konotacijom, postalo je preoznačeno i u stanju je pojesti cijeli roman. Meni je trebalo da ga izbjegnem kako bih imala bolju kontrolu nad radnjom i likovima. Ostao je neimenovan zato što mislim da to može biti bilo koje mjesto na svijetu gdje se izdašno živi, a pritom ponajprije mislim na političare, izvlačeći korist iz ratne tragedije i onečovječavanja onog drugog. Priča je univerzalna.

Jako otvoreno pišete o moćnim ljudima iz vukovarske i hrvatske zbilje koje je vrlo lako prepoznati. Je li za to potrebna hrabrost?

Po mom mišljenju važnije je pitanje koliko je potrebno hrabrosti za sudjelovanje u ratnim zločinima, a zatim graditi političku karijeru, trgovati javnim dobrom za osobne interese ili, uostalom ako hoćete, za većinu onoga za što su sposobni lokalni političari, kao i oni na državnoj razini. U romanu nisam imenovala nikoga, zanimale su me ponajprije situacije proizašle iz neodgovornog bavljenja politikom kojem su posljedice rat i razoreno društvo. Pa ako nekome nije bio problem pri punoj svijesti i odgovornosti raditi određena djela koja su bila javna i u stvarnosti, ne vidim zašto bi to bio problem u fikciji.

Koliko autobiografskog naboja ima u ovom romanu?

Ono što je sigurno jest da u svakom od likova postoji nešto od autora inače likovi ne bi bili mogući, a i samom piscu do likova ne bi bilo stalo. Autobiografska je gorčina i ljutnja zbog toga kako izgleda naša stvarnost danas, dvadeset godina nakon rata. Stoga Nora ima veze sa mnom, ali nisam sigurna da mogu u postocima izračunati koliko mi je slična, ne bih rekla da je moj alter ego.

Mislite li da bez osvete nema pravde?

Ne mislim i ne želim vjerovati u to i svakako ne podržavam osvetu kada govorimo o stvarnosti. Ali ne mogu reći da nisam osjećala izvjesno zadovoljstvo prvo čitajući, a onda i gledajući Lisbeth Salander u “Muškarcima koji mrze žene”. Poseban je koktel zadovoljstva koja nam mogu pružiti umjetnička djela u kojima, pogotovo kada u stvarnosti zakaže, pravda na kraju profunkcionira.

U vašem romanu “Rupa” baš kao i u Vukovaru postoje snažne podjele na naše i njihove. A gdje ste vi?

U mom romanu, ako mogu citirati ključnu rečenicu jednog od likova, Marka, ne postoje dvije strane: “U ovom gradu nema dvije strane. Ili si unutra u tome s njima ili si izvan, i onda si izvan svega. Najčešće sam. Postoji samo privid o stranama koji je postigao da bude toliko stvaran. I zato je sve ovako.” Vjerujem da će zbog toga jedna od mogućih interpretacija biti kako pokušavam poručiti – svi su oni isti. Da, upravo se i o tome radi, ne Srbi, ne Hrvati, nego zločinci i korumpirani političari s jedne ili druge strane.

Vaš tekst pisan prije nekoliko godina za beogradski časopis Beton o susretu s tadašnjim hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem koji vam je organizirao Predrag Matić Fred važan je dokument hrvatske poslijeratne zbilje. Koliko je i taj susret potaknuo pisanje “Rupe”?

Taj je susret potaknuo pisanje “Rupe” u jednakoj mjeri kao i sve ono što sam vidjela, doznala, iskusila otkad se pokušavam svjesno baviti onime što naša poslijeratna zbilja jest. Iz perspektive koju imam, a ta je da je velik dio naše društvene i političke stvarnosti samo dojam, samo jedan mali djelić velike istine čiji će mozaik biti poznat tek s velikim vremenskim odmakom. Osim vremena, bit će potreban i puno veći ljudski, intelektualni i emotivni kapacitet od onog koji imaju danas ljudi koji u Hrvatskoj donose odluke i stvaraju taj dojam. •