Nakon fantastične pobjede u finalu US Opena vedar i nasmijan Marin Čilić nove je simpatije širom svijeta osvojio nastupom na jednom od najvažnijih američkih televizijski terena. Opušteni Čilić u emisiji legendarnog voditelja Davida Lettermana ponudio je deset kratkih i silno duhovitih odgovora na pitanje koje su mu sve misli prolazile kroz glavu dok je igrao protiv Nishikorija. “Ako ovo pobijedim, moram li igrati i protiv Serene? Ako sada krenem, možda izbjegnem prometnu gužvu. A zašto ne ide 15, 30, 45? Kako da se koncentriram kad William i Kate čekaju drugo dijete? Još samo šesnaest titula do Federera.”
To su neki od šaljivih odgovora kojima je Čilić nasmijao svijet. Ali, istodobno je možda i razočarao neke svoje vječno napete i mučenički smrknute obožavatelje u Hrvatskoj poput onih koji su se oglasili na internetskom portalu Večernjeg lista uoči Čilićeva meča komentirajući vijest o tome da Hrvatska televizija pokušava kupiti prava na izravni prijenos finala iz New Yorka.
A zastava i krunica?
Znao sam da ima ljudi čije su izmučene duše plodno tlo za tužbalice o sveprisutnoj komunističkoj uroti i mržnji protiv svega hrvatskog i katoličkog kojima ih se obasipa s političkih govornica i oltara, ali ipak me osupnuo i letimičan pogled na bijes nagomilan ispod jedne tako obične vijesti. “Pa naravno da ne prenose Čilića kad je Hrvat i katolik! Da igra Đoković sigurno bi prenosili! Sramota! A prenosili su košarkašku utakmicu Srbija-Grčka! Bagra komunistička, sva sreća da neće još dugo…” i sve u tom stilu pjenili su se uzrujani, uvrijeđeni i povrijeđeni čitatelji i gledatelji.
Pamtim vremena kada su Hrvatska televizija, odnosno Televizija Zagreb, kao i sve ostale televizije u sklopu (trebao bih valjda dodati zloglasnog i zločinačkog jugokomunističkog) JRT-a, obavezno prenosile mečeve sva četiri najveća svjetska teniska turnira iz Australije, New Yorka, Pariza i Londona. A pogotovo finala. Tako je bilo i kada nam je Goran Ivanišević 2001., posljednji put kidao živce i bacio nas u delirij legendarnom pobjedom na Wimbledonu.
Ali, u međuvremenu smo dobili kapitalizam u kojem su vrhunski profesionalni i visoko komercijalizirani sport preuzele komercijalne medijske kuće kao dio velikog sportsko-televizijskog biznisa. Zato Hrvatska televizija, na žalost svih pravih i redovitih ljubitelja tenisa, već godinama ne prenosi nijedan veliki turnir i zbog toga nije prenosila ni Čilićevo polufinale s Federerom. U ovom izvanrednom slučaju uspjela je na kraju, sasvim sigurno ne za mali novac, kupiti prava na prijenos meča Čilić-Nishikori. I to je dobro i zbog interesa javnosti sasvim opravdano. Svaka je velika i dobra vijest s nekim iz Hrvatske u glavnoj ulozi dobrodošla i poželjna u ovim tmurnim vremenima. Lijepo je kada se Hrvati mogu barem na kratko poistovjetiti s nekim tko je uspješan i tko pobjeđuje.
Glasila vas neće ni obavijestiti o samostalnom recitalu hrvatske mezzosopranistice Renate Pokupić u londonskom Wigmore Hallu
Ali, jedno je opravdano narodno nezadovoljstvo zbog neuspješne i loše državne politike, a drugo su frustracije izazvane fobijama i paranojama bez uporišta u stvarnosti. Takve ne može izliječiti ni sto hrvatskih pobjeda na teniskom terenu. Štoviše, takvi bi Čiliću vrlo lako mogli predbaciti, ako već i nisu, što kao pobjednik na njujorškom terenu nije naglasio i istaknuo svoje hrvatstvo. Zašto nije ponio sa sobom hrvatsku zastavu da se njom ogrne? I kako to jedan dobar katolički mladić iz Međugorja hoda, igra i pobjeđuje po svijetu bez krunice oko vrata? I zar baš nijednu od tih deset misli o kojima ga ja pitao David Letterman nije mogao posvetiti obitelji, domovini, narodu, Bogu ili barem Gospi?
Pobjeda Marina Čilića je u prvom redu njegova i bilo je baš divno gledati kako on u njoj opušteno i zasluženo uživa. Svjetski su mediji veliku pažnju posvetili i trenerskom udjelu Gorana Ivaniševića u Čilićevoj pobjedi. “Goran me naučio kako da uživam u igri”, rekao je Čilić već na terenu prije nego će preuzeti pobjednički pehar. Novinarima je, kako prenosi engleski Telegraph, prepričao i upute koje je od Ivaniševića dobio neposredno pred izlazak na teren: “Idi tamo, uživaj, zaslužio si, zabavi se. Napunit ćeš gaće, ali samo pokušaj i uživaj.”
Čitav sportski svijet sada zna za Marina Čilića i svi znaju da je Hrvat. Kod Davida Lettermana to više nije ni spomenuto. Nakon počasnog kruga po velikim televizijskim studijima i ispunjavanja obaveza koje idu uz višemilijunsku dolarsku novčanu nagradu, Marina Čilića čekaju novi treninzi, naporan i mukotrpan rad kojim si je izborio pravo na vrhunski pobjednički užitak u igri tenisa. Ako tako nastavi, sigurno ćemo se veseliti još mnogim njegovim velikim finalima i trofejima.
A uvijek će biti i onih koji će pokušati namazati s barem malo zlatne boje pobjeda poput ove Čilićeve. Kao, na primjer, Zoran Milanović. Njegova službena čestitka Čiliću bila je sasvim na mjestu, ali nipošto i ton poruke u kojoj se premijer tenisaču obraća sa ti. Sve da su i najbolji prijatelji i partneri u tenisu, predsjednik Vlade ima se svakom građaninu koji nije malo dijete obraćati po bontonu, sa vi. Ali, nepristojnost je jedno od glavnih obilježja svakog populizma.
Umjetnički Wimbledon
Međutim, mene u čitavoj toj priči muči nešto drugo što nitko od zapjenjenih i frustriranih nacionalista nikada neće spočitnuti Hrvatskoj televiziji jer ih za to nije briga. Dobro plaćeni profesionalni sport uvijek će imati puno prostora na komercijalnim televizijama. Ali, javna televizija ima moralnu, profesionalnu i povrh svega zakonsku dužnost posvećivati pažnju i promicati ono što nije komercijalno, a vjerujemo da je jako važno, kao kultura. U svim medijima će se uvijek naveliko pisati o svakom velikom trofeju svakog hrvatskog sportaša. Ali, ni privatna, ni javna glasila neće vas ni obavijestiti, a kamoli poslati novinara ove subote, 13. rujna, na samostalni recital hrvatske mezzosopranistice Renate Pokupić u londonskom Wigmore Hallu. A to vam je u svijetu klasične glazbe jedna od nekoliko dvorana u čitavom svijetu koja uživa ugled uzvišenih i posvećenih mjesta baš onako kao glavni teren Wimbledona u tenisu.
Ma neće nijedna redakcija više poslati novinara ne do Londona, nego ni do Korčule na primjer gdje sam prošli tjedan imao sreću pratiti i ponešto izvijestiti s 3. Korčulanskog baroknog festivala. Da samo znate koliko je tu vrhunskih glazbenika, pa i hrvatskih, uživalo u svojoj igri i oduševljavalo brojnu publiku! Ako nam ponos, samosvijest i identitet toliko ovise o uspjesima naših sportaša, ja se samo pitam kako su Hrvati uopće preživjeli i opstali kroz duga stoljeća svoje teške povijesti bez sporta i pobjeda svojih reprezentacija i pojedinaca. Nešto se šuška da je neku ulogu u tom preživljavanju, opstajanju i razvoju navodno imala kultura. Jesu li sada zaista druga vremena, ili mi previše pažnje pridajemo ipak sporednim stvarima, vidjet će se već za stoljeće ili dva. Ali, to nije naša briga, zar ne?