Hrvatskoj je javnosti, uglavnom zbog ideoloških razloga,
često bila prešućivana puna istina o obračunu partizana i
ustaša i o njihovima zločinima u Drugome svjetskom ratu. Do
1990. godine povijest toga vremena sagledavana je ponajprije s aspekta
"crvenih" i u pravilu je bila opterećena neobjektivnošću
prema "crnima". Ratni zločini mjereni su različitim
aršinima, jedne se osuđivalo, druge pravdalo, a pritom je
uvijek stradala istina. Hrvatski institut za povijest upravo je izdao
knjigu koja je lišena takvog tereta "Vrijeme
zločina" autora Zvonimira Despota. Tragajući za istinom, taj
Večernjakov novinar i urednik prikupio je svu dostupnu arhivsku građu,
koja je dobrim dijelom ostala neobrađena ili prešućena, te s
aspekta poražene strane u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ispričao
uzbudljivu i nadasve objektivnu priču o koprivničkoj Podravini u
krvavome ratu.
Knjiga obiluje novim činjenicama i podacima, opisima događaja i osoba,
prije svega ustaša, domobrana, Nijemaca, Kozaka, ali i
razotkriva kako se komunistička vlast nemilosrdno obračunavala s
ideološkim neprijateljima. Vođen željom da ispriča
što objektivniju priču, autor se maksimalno koristio
arhivskom građom, klonio se dodatnih analiza i zaključivanja te
hrvatskoj historiografiji i javnosti podario vrlo vrijedno,
ideološki neobojeno djelo.
U knjizi, bogatoj faksimilima različitih dokumenata, obrađuje se
razdoblje od 1941. do 1948. godine, odnosno od početka Drugoga
svjetskog rata na podravskom prostoru pa do učvršćenja
komunističke vlasti u drugoj Jugoslaviji. No knjiga sadržajem nadilazi
obuhvaćeno koprivničko područje: u njoj možemo naći priču o prvom
ustaškom logoru u NDH, "Danici" kod Koprivnice, posebice o
njegovu ponovnom funkcioniranju nakon rata, tu je i dosad najiscrpnija
analiza umorstva književnika i seljačkog tribuna Mihovila Pavleka
Miškine, ispričana je i priča o sudbini prognanih Udbinjana
koji su potkraj 1942. nove domove našli u Podravini,
upotpunjena je slika o ustaškom pukovniku Rafaelu Bobanu i
njegovoj Crnoj legiji, detaljno je opisan "Plan Deseti travanj" ili
"Operacija Gvardijan"...
Prva cjelina kronološki obuhvaća sva zbivanja u koprivničkoj
Podravini od 1941. do 1948. godine. Autor je pritom u citatima dao sve
važnije izjave, svjedočenja, izvještaje, presude, popise,
jer oni u svojem izvornom obliku najbolje oslikavaju
tadašnju situaciju. Drugu veliku cjelinu čine svi popisi
žrtava, preneseni kao u izvorniku, od kojih većina dosad nigdje nije
bila objavljena (primjerice, popis logoraša "Danice" 1941.
godine, popisi Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina
okupatora i njegovih pomagača za Hrvatsku, popis osuđenika i presuda
Vojnog suda u Bjelovaru 1945.1946., izvještaji
rimokatoličkih župnih ureda i pravoslavnih parohija). Zanimljiv je i
dosad nepoznat popis iz elaborata Udbe "Rekonstrukcija banditizma za
bivši kotar Koprivnica", u kojem je jugoslavenska tajna
policija navela sve osobe koje su se borile protiv nove vlasti te osobe
koje su im u tome pomagale.
Zbog ograničenog prostora, ovdje ćemo se detaljnije pozabaviti samo
opisom bitke za Koprivnicu u listopadu 1944. godine, koja je u ovoj
knjizi prvi put detaljno opisana, a zanimljiva je i zato što
je to bila jedna od najžešćih bitaka Drugoga svjetskog rata
na ovim prostorima. Partizani su dotad već bili osvojili područje od
Osijeka do Koprivnice, a zauzimanjem Koprivnice bilo bi im
olakšano napredovanje prema Bjelovaru, Križevcima i Zagrebu.
Dodatni argument za akciju bila je želja da se desetkovanoj Crnoj
legiji, koja je branila grad, zada posljednji udarac. Za napad su
angažirane sve raspoložive snage Šestog i Desetog korpusa,
ukupno 20.000 boraca, te 20 topova.
Koprivnicu su tada pod zapovjedništvom ustaškog
pukovnika Rafaela Bobana branile 1., 20. i 37. ustaška bojna
te jedna bojna PTS-a, pojačane topništvom i motorizacijom.
Nizinski položaj te raspored glavnih ulica i zgrada omogućili su
ustašama dobru organizaciju kružne obrane i gradnju sustava
otpornih točaka na ulazima u grad. Glavni strateg obrane
ustaški satnik August Pogačnik dao je sa svih strana
opkoljenoga grada sagraditi bunkere i postaviti žicu, a na zapadnoj je
strani provedena i električna struja. Osim unutarnjeg dijela obrane,
ustaške su snage imale i vanjski obrambeni pojas, pojačan
minskim poljima oko grada.
Crna je legija zauzela položaje već u četvrtak, 12. listopada ujutro,
no partizani su žestoko napali tek u petak, 13. listopada, oko 23 sata.
Na Koprivnicu je otvorena teška topnička i bacačka vatra,
ustaško topništvo i bacači prihvatili su borbu te
je počela obostrana grmljavina. U prodor su krenule partizanske brigade
"Braća Radići" i "Matija Gubec", prva s južne, a druga sa zapadne
strane grada, no ubrzo su morale stati. Žestoka paljba iz automatskog
oružja i minobacača, tenkovi, utvrde, bunkeri, nagazne mine, žica i
napose električna struja kroz žičane zapreke bili su veliko
iznenađenje. Zanimljivo je da je Boban za tu prigodu angažirao čak i
limenu glazbu, koja je u blizini napadnutih mitnica svirala koračnice i
himne. Glazba je neumorno svirala, a Boban je gradom uzvikivao:
"Sinovi, tu je Ranko Boban. Borba traje! Sinovi, za mnom!"
Tijekom subote partizani su u borbu uveli nove snage i još
jače pritisnuli. Toga dana prvi su se put pojavili i ustaški
zrakoplovi, koji su bacali sanitetski materijal i mitraljirali
partizanske položaje. Napad Sedme divizije trajao je dva sata,
ustaše su bili potjerani iz prvih redova, ali partizani
dalje nisu mogli. Oko 15 sati šest ustaških
zrakoplova mitraljiralo je položaje Sedme i 32. divizije, a istodobno
je počeo ustaški protuudar prema Herešinu.
Partizani su pretrpjeli velike gubitke te su se morali povući.
Noću od subote na nedjelju 14./15. listopada partizani su u borbu uveli
svježe snage i organizirali juriš za jurišem.
Ovaj put cilj im je bio likvidirati ustaše na dobro
utvrđenom groblju, no unatoč krvavoj borbi napad opet nije uspio.
Propao je i pokušaj zauzeća Ciglane. Tijekom noći iz borbe
je izvučena Sedma divizija te je u ponoć u smjeru Miklinovca uvedena
Osječka brigada. Bila je to strašna noć, stotine partizana
ostale su na žici sa strojnicama. U nedjelju prijepodne zrakoplovi su
ustašama dopremili streljivo, kojeg je već počelo
nedostajati. Dio brigade "Braća Radići" zauzeo je oko 9 sati Ciglanu,
partizani su počeli uništavati bunkere, prešli
potok Koprivnicu i zauzeli prve kuće u gradu. Ustaše su ih,
međutim, jakim protunapadom ponovno odbacili na početne položaje. U
noći 15./16. listopada napad je trebao početi pola sata nakon ponoći,
topništvo je pripremilo teren, ali zbog potpune
neusklađenosti pješaštvo nije ni krenulo.
Zbog svih tih neuspjeha i golemih gubitaka štab Desetoga
korpusa zapovjedio je konačno povlačenje. Sve su partizanske postrojbe
16. listopada u 5 sati prekinule napade na Koprivnicu i povukle se u
obližnja sela i šume. Bitka za Koprivnicu bila je
izgubljena. Gubici su bili golemi: imali su više od tisuću
poginulih i ranjenih, a ustaše ni pola od toga broja.
Partizani su izgubili bitku zbog potpune neusklađenosti
pješaštva i topništva te zbog
loše obaviještenosti o snazi ustaša u
Koprivnici. Podcjenjivanje ustaša i Crne legije, koja je
pretrpjela poraze prije Koprivnice, skupo ih je stajalo. Nakon ove
ustaške pobjede stvoren je mit o Crnoj legiji kao o
nepobjedivoj, a Koprivnica se uspoređivala s herojskom obranom Sigeta
od Turaka te je i prozvana "ustaškim Sigetom".
Partizanski general Ivan Šibl ovako je opisao borbu za
Koprivnicu: "To je velik poraz, veći nikada nismo doživjeli... Sve
naše brigade smijenile su se u napadima i
pokušajima da probiju vanjski sustav obrane. Nijedna nije
uspjela. Topništvo je šest dana bez prestanka
tuklo neprijateljske položaje na periferiji i u gradu. Ali
naš štab nije umio dobro upotrijebiti topove
kojima je raspolagao... Ni operativni štab, ni
štabovi divizija nisu se proslavili u toj velikoj akciji!
...Imamo veliku vojsku, ali nemamo još dovoljno iskustva i
znanja za velike operacije."
Kad su na kraju rata, u svibnju 1945., partizani ulazili u Koprivnicu,
Šibl je promatrao kuće na kojima nije bilo tragova topovske
kanonade. "Da mi je znati", čudio se, "kamo je tuklo dvadeset
naših topova cijelih šest dana opsade grada!"
Mijo Bzik i smjernice novinstvu
U živopisnoj galeriji likova koje susrećemo u ovoj knjizi poglavnikov pobočnik Mijo Bzik svakako je jedan od najzanimljivijih. Taj ustaški poručnik, koji je u Paveliću vidio “samog dragog Boga”, cijelo vrijeme rata radio je kao urednik službenoga glasila “Ustaša”. Početkom 1942. postao je vladinim povjerenikom za novinstvo te je odmah poslao okružnicu uredništvima svih novina u NDH s uputama o načinu izvješćivanja o događajima u zemlji i svijetu. Evo nekih smjernica: “U ustaškoj Hrvatskoj ne može i ne smije biti vrludanja, špekulacije, laktaštva ili saboterstva. Prema tome svatko mora pisati ustaški i cijeli ton novina mora biti stopostotno ustaški i to u svakom pogledu, svugdje i svagda, ustaški do kraja... U slučaju da poglavnik održi govor ili da uslijedi kakav važan međunarodni događaj u kojem sudjeluje i naša država, imade se barem kroz tjedan dana pisati uvodnike, obrađivati pojedine odlomke iz poglavnikovog govora... Slike pojedinaca, osim poglavnika i mrtvih boraca, imaju potpuno nestati iz novinstva. Riječ Srbin ima nestati kad se radi o Vlasima u Hrvatskoj. Mora ju zamijeniti riječ komunist...” Bzik je zarobljen kod Bleiburga, osuđen na smrt i obješen.