U svojoj najnovijoj knjizi "Vrijeme zločina" Zvonimir Despot otkriva dosad nepoznate i prešućivane detalje iz Drugoga svjetskog rata

Kako su partizani podcijenili ustaše i Crnu legiju 1944.

Foto: import
Kako su partizani podcijenili ustaše i Crnu legiju 1944.
27.07.2007.
u 16:45
Pogledaj originalni članak

Hrvatskoj je javnosti, uglavnom zbog ideoloških razloga, često bila prešućivana puna istina o obračunu partizana i ustaša i o njihovima zločinima u Drugome svjetskom ratu. Do 1990. godine povijest toga vremena sagledavana je ponajprije s aspekta "crvenih" i u pravilu je bila opterećena neobjektivnošću prema "crnima". Ratni zločini mjereni su različitim aršinima, jedne se osuđivalo, druge pravdalo, a pritom je uvijek stradala istina. Hrvatski institut za povijest upravo je izdao knjigu koja je lišena takvog tereta  "Vrijeme zločina" autora Zvonimira Despota. Tragajući za istinom, taj Večernjakov novinar i urednik prikupio je svu dostupnu arhivsku građu, koja je dobrim dijelom ostala neobrađena ili prešućena, te s aspekta poražene strane u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ispričao uzbudljivu i nadasve objektivnu priču o koprivničkoj Podravini u krvavome ratu.

Knjiga obiluje novim činjenicama i podacima, opisima događaja i osoba, prije svega ustaša, domobrana, Nijemaca, Kozaka, ali i razotkriva kako se komunistička vlast nemilosrdno obračunavala s ideološkim neprijateljima. Vođen željom da ispriča što objektivniju priču, autor se maksimalno koristio arhivskom građom, klonio se dodatnih analiza i zaključivanja te hrvatskoj historiografiji i javnosti podario vrlo vrijedno, ideološki neobojeno djelo.

U knjizi, bogatoj faksimilima različitih dokumenata, obrađuje se razdoblje od 1941. do 1948. godine, odnosno od početka Drugoga svjetskog rata na podravskom prostoru pa do učvršćenja komunističke vlasti u drugoj Jugoslaviji. No knjiga sadržajem nadilazi obuhvaćeno koprivničko područje: u njoj možemo naći priču o prvom ustaškom logoru u NDH, "Danici" kod Koprivnice, posebice o njegovu ponovnom funkcioniranju nakon rata, tu je i dosad najiscrpnija analiza umorstva književnika i seljačkog tribuna Mihovila Pavleka Miškine, ispričana je i priča o sudbini prognanih Udbinjana koji su potkraj 1942. nove domove našli u Podravini, upotpunjena je slika o ustaškom pukovniku Rafaelu Bobanu i njegovoj Crnoj legiji, detaljno je opisan "Plan Deseti travanj" ili "Operacija Gvardijan"...
Prva cjelina kronološki obuhvaća sva zbivanja u koprivničkoj Podravini od 1941. do 1948. godine. Autor je pritom u citatima dao sve važnije izjave, svjedočenja, izvještaje, presude, popise, jer oni u svojem izvornom obliku najbolje oslikavaju tadašnju situaciju. Drugu veliku cjelinu čine svi popisi žrtava, preneseni kao u izvorniku, od kojih većina dosad nigdje nije bila objavljena (primjerice, popis logoraša "Danice" 1941. godine, popisi Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača za Hrvatsku, popis osuđenika i presuda Vojnog suda u Bjelovaru 1945.1946., izvještaji rimokatoličkih župnih ureda i pravoslavnih parohija). Zanimljiv je i dosad nepoznat popis iz elaborata Udbe "Rekonstrukcija banditizma za bivši kotar Koprivnica", u kojem je jugoslavenska tajna policija navela sve osobe koje su se borile protiv nove vlasti te osobe koje su im u tome pomagale.

Zbog ograničenog prostora, ovdje ćemo se detaljnije pozabaviti samo opisom bitke za Koprivnicu u listopadu 1944. godine, koja je u ovoj knjizi prvi put detaljno opisana, a zanimljiva je i zato što je to bila jedna od najžešćih bitaka Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima. Partizani su dotad već bili osvojili područje od Osijeka do Koprivnice, a zauzimanjem Koprivnice bilo bi im olakšano napredovanje prema Bjelovaru, Križevcima i Zagrebu. Dodatni argument za akciju bila je želja da se desetkovanoj Crnoj legiji, koja je branila grad, zada posljednji udarac. Za napad su angažirane sve raspoložive snage Šestog i Desetog korpusa, ukupno 20.000 boraca, te 20 topova.

Koprivnicu su tada pod zapovjedništvom ustaškog pukovnika Rafaela Bobana branile 1., 20. i 37. ustaška bojna te jedna bojna PTS-a, pojačane topništvom i motorizacijom. Nizinski položaj te raspored glavnih ulica i zgrada omogućili su ustašama dobru organizaciju kružne obrane i gradnju sustava otpornih točaka na ulazima u grad. Glavni strateg obrane ustaški satnik August Pogačnik dao je sa svih strana opkoljenoga grada sagraditi bunkere i postaviti žicu, a na zapadnoj je strani provedena i električna struja. Osim unutarnjeg dijela obrane, ustaške su snage imale i vanjski obrambeni pojas, pojačan minskim poljima oko grada.

Crna je legija zauzela položaje već u četvrtak, 12. listopada ujutro, no partizani su žestoko napali tek u petak, 13. listopada, oko 23 sata. Na Koprivnicu je otvorena teška topnička i bacačka vatra, ustaško topništvo i bacači prihvatili su borbu te je počela obostrana grmljavina. U prodor su krenule partizanske brigade "Braća Radići" i "Matija Gubec", prva s južne, a druga sa zapadne strane grada, no ubrzo su morale stati. Žestoka paljba iz automatskog oružja i minobacača, tenkovi, utvrde, bunkeri, nagazne mine, žica i napose električna struja kroz žičane zapreke bili su veliko iznenađenje. Zanimljivo je da je Boban za tu prigodu angažirao čak i limenu glazbu, koja je u blizini napadnutih mitnica svirala koračnice i himne. Glazba je neumorno svirala, a Boban je gradom uzvikivao: "Sinovi, tu je Ranko Boban. Borba traje! Sinovi, za mnom!"

Tijekom subote partizani su u borbu uveli nove snage i još jače pritisnuli. Toga dana prvi su se put pojavili i ustaški zrakoplovi, koji su bacali sanitetski materijal i mitraljirali partizanske položaje. Napad Sedme divizije trajao je dva sata, ustaše su bili potjerani iz prvih redova, ali partizani dalje nisu mogli. Oko 15 sati šest ustaških zrakoplova mitraljiralo je položaje Sedme i 32. divizije, a istodobno je počeo ustaški protuudar prema Herešinu. Partizani su pretrpjeli velike gubitke te su se morali povući.

Noću od subote na nedjelju 14./15. listopada partizani su u borbu uveli svježe snage i organizirali juriš za jurišem. Ovaj put cilj im je bio likvidirati ustaše na dobro utvrđenom groblju, no unatoč krvavoj borbi napad opet nije uspio. Propao je i pokušaj zauzeća Ciglane. Tijekom noći iz borbe je izvučena Sedma divizija te je u ponoć u smjeru Miklinovca uvedena Osječka brigada. Bila je to strašna noć, stotine partizana ostale su na žici sa strojnicama. U nedjelju prijepodne zrakoplovi su ustašama dopremili streljivo, kojeg je već počelo nedostajati. Dio brigade "Braća Radići" zauzeo je oko 9 sati Ciglanu, partizani su počeli uništavati bunkere, prešli potok Koprivnicu i zauzeli prve kuće u gradu. Ustaše su ih, međutim, jakim protunapadom ponovno odbacili na početne položaje. U noći 15./16. listopada napad je trebao početi pola sata nakon ponoći, topništvo je pripremilo teren, ali zbog potpune neusklađenosti pješaštvo nije ni krenulo.

Zbog svih tih neuspjeha i golemih gubitaka štab Desetoga korpusa zapovjedio je konačno povlačenje. Sve su partizanske postrojbe 16. listopada u 5 sati prekinule napade na Koprivnicu i povukle se u obližnja sela i šume. Bitka za Koprivnicu bila je izgubljena. Gubici su bili golemi: imali su više od tisuću poginulih i ranjenih, a ustaše ni pola od toga broja.
Partizani su izgubili bitku zbog potpune neusklađenosti pješaštva i topništva te zbog loše obaviještenosti o snazi ustaša u Koprivnici. Podcjenjivanje ustaša i Crne legije, koja je pretrpjela poraze prije Koprivnice, skupo ih je stajalo. Nakon ove ustaške pobjede stvoren je mit o Crnoj legiji kao o nepobjedivoj, a Koprivnica se uspoređivala s herojskom obranom Sigeta od Turaka te je i prozvana "ustaškim Sigetom".

Partizanski general Ivan Šibl ovako je opisao borbu za Koprivnicu: "To je velik poraz, veći nikada nismo doživjeli... Sve naše brigade smijenile su se u napadima i pokušajima da probiju vanjski sustav obrane. Nijedna nije uspjela. Topništvo je šest dana bez prestanka tuklo neprijateljske položaje na periferiji i u gradu. Ali naš štab nije umio dobro upotrijebiti topove kojima je raspolagao... Ni operativni štab, ni štabovi divizija nisu se proslavili u toj velikoj akciji! ...Imamo veliku vojsku, ali nemamo još dovoljno iskustva i znanja za velike operacije."
Kad su na kraju rata, u svibnju 1945., partizani ulazili u Koprivnicu, Šibl je promatrao kuće na kojima nije bilo tragova topovske kanonade. "Da mi je znati", čudio se, "kamo je tuklo dvadeset naših topova cijelih šest dana opsade grada!"


Mijo Bzik i smjernice novinstvu

U živopisnoj galeriji likova koje susrećemo u ovoj knjizi poglavnikov pobočnik Mijo Bzik svakako je jedan od najzanimljivijih. Taj ustaški poručnik, koji je u Paveliću vidio “samog dragog Boga”, cijelo vrijeme rata radio je kao urednik službenoga glasila “Ustaša”. Početkom 1942. postao je vladinim povjerenikom za novinstvo te je odmah poslao okružnicu uredništvima svih novina u NDH s uputama o načinu izvješćivanja o događajima u zemlji i svijetu. Evo nekih smjernica: “U ustaškoj Hrvatskoj ne može i ne smije biti vrludanja, špekulacije, laktaštva ili saboterstva. Prema tome svatko mora pisati ustaški i cijeli ton novina mora biti stopostotno ustaški i to u svakom pogledu, svugdje i svagda, ustaški do kraja... U slučaju da poglavnik održi govor ili da uslijedi kakav važan međunarodni događaj u kojem sudjeluje i naša država, imade se barem kroz tjedan dana pisati uvodnike, obrađivati pojedine odlomke iz poglavnikovog govora... Slike pojedinaca, osim poglavnika i mrtvih boraca, imaju potpuno nestati iz novinstva. Riječ Srbin ima nestati kad se radi o Vlasima u Hrvatskoj. Mora ju zamijeniti riječ komunist...” Bzik je zarobljen kod Bleiburga, osuđen na smrt i obješen.

Pogledajte na vecernji.hr