Iz perspektive zadnjih desetljeća u kojima je pjesma “Heroj ulice” na koncertima Prljavog kazališta golemi hit i prilika za zborno pjevanje i paljenje mobitela, pomalo se izgubila priča o tome kako je prije 40 godina nastala i pjesma i istoimeni album Kazališta. U svakom slučaju, radilo se o sasvim drukčije intoniranom projektu od prethodna dva albuma Kazališta, riskantnom potezu u kojem je za mikrofon stao Jasenko Houra umjesto Davorina Bogovića.
Gledajući u retrospektivi, sam album “Heroj ulice” jedan je od stilistički najzanimljivijih pothvata domaće rock-scene, i tadašnje i kasnije, koji je pokazao da su u samo tri godine rada klinci iz Prljavog kazališta, s otprilike dvadesetak godina života, izmijenili tri sasvim različita predloška, zvuka i “vrste” pjesama.
Govori to i o brzini kojom su se u vrijeme mitologiziranog novog vala izmjenjivale koncepcije, pratilo što se događalo u svijetu i nastojalo biti prvi koji će na domaći teren dovesti novotarije iz svijeta.
Nakon punkerskog prvijenca i ska zvukom inficiranog novovalnog “Crno-bijelog svijeta” snimljenog s producentom Pikom Stančićem, na “Heroju ulice” najistaknutiji je bio rockabilly zvuk i čvrsta rock-svirka. Podsjetimo, prvi album Stray Catsa objavljen je u veljači 1981., a već iste godine Kazalište je izmijenilo imidž, zvuk, koncept i usput ih podložilo odličnim pjesmama. Kao što su s “Crno-bijelim svijetom” kao komercijalno najuspješniji mladi sastav utjecali na starosjedioce, od Dugmeta nadolje, tako je i “Heroj ulice” stigao prije negoli se Bregović 1982. ošišao na “kokoticu”, snimio pop-verziju slične priče na možda najboljem albumu Zdravka Čolića “Malo pojačaj radio”, a sličnim “klasičnim” smjerom krenuo 1983. i s Dugmetom na “Uspavanci za Radmilu M.”.
Iako teza možda zvuči paradoksalno, “Heroj ulice” je ploča Prljavog kazališta kojom su Jasenko Houra i društvo prestali biti heroji ulice, a postali profesionalni glazbenici bez gubljenja ulične strasti. Naime, ulični akreditivi punkerske faze Kazališta prvi su put upravo na “Heroju ulice” 1981. zamijenjeni potpuno profesionaliziranom karijerom u kojoj je omjer intuicije i predumišljaja postao jednako važan u umjetničkom činu.
Umjesto planiranog odlaska na snimanje novog albuma, Davorin Bogović otišao je na more, a Houra je sam preuzeo vokalna zaduženja jer su termini u studiju bili rezervirani. Za razliku od Milana gdje je sniman “Crno-bijeli svijet”, za novi album putovalo se u Švedsku, u studije perkusionista Sjunne Fergera u koji je kasnije stigla i Boa, s producentom Tinnijem Vargom. Kao heroj sasvim drukčije vizure, Houra je stao pred mikrofon, hrabro se uhvatio ukoštac s novim zadatkom i isplivao kao heroj tonskog studija i autor koji se publici počeo obraćati u prvom licu jednine.
Sve je moglo djelovati bogohulno novovalnim sljedbenicima kojima su prvijenac Kazališta i “Crno-bijeli svijet” bile postpunk biblije jugodiskografije. No, odustajući od lanjskog snijega i jezdeći na revivalu rockabillyja koji se upravo počeo događati, Houra i Prljavo kazalište krenuli su korijenskim putovima. Upravo je “Heroj ulice” od svih ranih ploča Prljavog kazališta ona čiji se elementi u najvećem obujmu mogu pronaći u kasnijem radu Kazališta, pa i današnjem. Kao jedan od limitiranih, ali upečatljivih i sugestivnih vokalista Houra je dao osoban ton pjesmama koje bi iz usta profesionalnog pjevača sigurno zvučale s manje karaktera.
Ispovjedni ton tekstova bio je podložen muskularnom svirkom sastava dolično i odlično zabilježenoj u švedskim tonskim studijima. Radilo se o ploči kojom su asimilirani novi utjecaji, pogotovo Brucea Springsteena i njegova prvog globalnog naleta s albumom “The River”.
Ako se Houra opet pokazao kao senzibilan i moderan autor s jednim uhom uvijek okrenutim prema novitetima, nije se radilo o nasilnoj konstrukciji. Naprotiv, Jajo je Springsteena iz prve ruke provjerio na pariškom koncertu 1981., a osim širokih ulica i grada u kiši, tipičnim melodramatskim situacijama, povezivalo ih je nešto mnogo bitnije: pozicija javnog tribuna sklonog običnim ljudima i socijalnim temama koja će najviše obilježiti kasniju karijeru Kazališta i Houre. Prije svega, “Heroj ulice” je ploča puna odličnih pjesama, omeđena programatskim temama “Široke ulice” i “Heroj ulice”, s romantičnom “Djevojkom snova” te rockabilly obojenim “Lupam glavom u radio”, “Djevojke bi” i “Sve gradske bitange” između. Kao najeksplicitniji politički komentar “Amerika” je možda najbolja “skrivena” pjesma Prljavog kazališta, stilski i svirački nastavak “Crno-bijelog svijeta”, koja je novi Hourin diskografski mozaik pretvorila u zgusnuti melting pot aktualnog zvuka. Nakon dva remek-djela iza sebe, nije bilo lako nastaviti dalje, ali kao i u mnogim drugim slučajevima, tek godinama kasnije postalo je potpuno jasno koliko je “Heroj ulice” značajna i odlična ploča.
Kakav autor takav tekst. Nije cak ni jadno nego ispod toga