Roman prvijenac Patricije Lockwood, jedne od najzanimljivijih mlađih autorica koje objavljuju na engleskom jeziku, objavljen je i u Hrvatskoj. Roman nazvan "Nitko ne govori o tome" prevela je Patricija Horvat, a uredio Nenad Rizvanović za Nakladu Ljevak. Ova je recentna knjiga u svibnju dobila i prestižnu britansku nagradu za pisce do četrdesete godine života nazvanu po velškom pjesniku Dylanu Thomasu. Zanimljivo, za tu je unosnu nagradu (vrijednu 20.000 funti, što je smanjen iznos jer je prije nekoliko godina iznosio 30.000 funti) čak dva puta bila nominirana irska autorica Sally Rooney, ali je nije izborila. S romanom prvijencem ugledna američka pjesnikinja Patricia Lockwood bila je i u užem izboru za Bookera pa stoga ne čudi da je za nj dobila kritike vodećih američkih i britanskih novina. Roman "Nitko ne govori o tome" može se slobodno uvrstiti u trenutno sveprisutnu fikciju koja je obilato poduprta autobiografskim činjenicama, momentima i impulsima. Jedan od najvažnijih poticaja za pisanje ovog iznimno potresnog romana teška je bolest autoričine nećakinje Lene. Nećakinji koja je oboljela od Protejeva sindroma knjiga je i posvećena.
Stoga se najdirljivije stranice ove knjige (skupljene u njenu drugom dijelu) bave teškom i rizičnom sestrinom trudnoćom, a onda i rođenjem Lene, koja je doživjela samo šest mjeseci i koji dan, ali se nimalo usputno bave i američkim sve strožim i rigidnijim zakonodavstvom koje uređuje prekid trudnoće zbog zdravstvenih indikacija. I da, ako u ovoj knjizi očekujete i refleksije na Obamine i Trumpove zdravstvene, ali i ne samo zdravstvene politike, sigurno ćete ih pronaći. S time da je Trump dobio i nadimak. Jer ovo je knjiga sa stavom i kičmom. To je i knjiga koja do bola demistificira život jedne bolesne američke bebe iz Ohija, ali ne mistificira navodno civilizirane i moćne političare koje sudbina te bebe uopće na zanima. Roman je izgrađen od efektnih i lucidnih proznih krokija koji su vrlo često i otrovni komentari suvremenog svijeta u kojem se koprcamo kao sitna plava riba uhvaćena u nemilosrdne tuđe ribarske mreže. Ti su krokiji nevjerojatno čvrsti, kao da su sazdani od cementa. I kao da su u literaturu ušli od, mora se priznati u ovom slučaju osviještenih, tviterskih komentara. Naravno, Patricia Lockwood kritična je i prema društvenim mrežama, baš kao i prema konzervativnijim oblicima informiranja javnosti i javnoga komuniciranja. Uostalom, i naslov njezina romana brutalno je jasan. Ona piše o problemima o kojima, tako joj se barem čini, ne govori nitko drugi. Ili govori, ali pretiho. A situacija je katastrofalna te se još i dodatno pogoršala od trenutka kada je američka buntovna autorica završila knjigu. Služeći se odsječnim rečenicama u čijoj konstrukciji nema prostora za larpurlartizam, ali ima suštinske poezije, Patricia Lockwood šamara vrlo široko i vrlo intenzivno, pri čemu je jasno da joj je ritam rečenica jako bitan, baš kao i stil pisanja. Njezine se prozne minijature stoga mogu čitati i kao pjesme u prozi s proročkom snagom ili kao didaskalije neke krvave, gotovo šekspirijanske drame koja se (pre)udobno smjestila u naše doba, koje je poseljačilo čak i najveću gospodu i detroniziralo čak i one kriterije koji su se u prošlosti činili vječnima.
Patricia Lockwood očito je živi duh. Teško ju je zadržati na jednome mjestu. Otvorena je za iskustva koja mogu donijeti samo izravni susreti i kontakti s drugim ljudima. Pažljivo prati što se događa oko nje, ali i u njoj. Ne promiče joj ništa, čak ni samoubojstvo generala Slobodana Praljka u haaškoj sudnici. U ovoj je knjizi uspjela dodirnuti i taj događaj, ukrotivši ga ipak kako ne bi stršao iz njezinih mračnih zapisa o životu i smrti, ljubavi i mržnji, slobodi i sužanjstvu. Jer ovo nikako nije publicistički roman, ni angažirana literatura s političkom pozadinom, a još manje neka socijalna topla ljudska priča iz američke svakodnevice. A nije ni prozna ispovijed u kojoj je Patricia Lockwood u ime obitelji olakšala i svoju i obiteljsku dušu kako bi se okrenula nova stranica u njihovim životima. Nove stranice, ako smo dobro shvatili roman, neće biti. Pa onda i ne čudi da je autorica svoju nećakinju metaforički nazvala zvonom.