Nakon što nožem probode Scarpiju, Floria Tosca osvetničku ariju nad lešom tiranina završava riječima: “...a pred njim je drhtao cijeli Rim”.
“Da, od smijeha”, doviknuo je glas s balkona nemilosrdnu kritiku upućenu baritonu opruženom na pozornici. Od tog drugog uboda Scarpia se pridigao i prijeteći zaviknuo: “Dođi ovamo dolje i ponovi to ako smiješ!” Iz mraka gledališta dobio je repliku: “Lezi i šuti, ti si mrtav.”
Giorgio Surian prepun je ovakvih priča iz svoje druge, a u umjetničkom smislu i prve domovine Italije, u kojoj je prije tri i pol desetljeća najprije u opernom studiju, a potom i na pozornici milanske Scale počeo međunarodnu karijeru. Incident na izvedbi Tosce dogodio se u Parmi. Ali ne njemu.
Tko je jednom čuo Suriana kao Scarpiju, zna da ga u kazališta širom Europe sasvim sigurno ne pozivaju da bi publiku – nasmijavao.
Demonski repertoar
Uostalom, između 160 uloga, koliko ih ima na repertoaru, osobito se ističu one dijabolične u Faustovu prokletstvu, Mefistofeleu, Hoffmannovim pričama te u Gounodovu Faustu, najnovijem opernom naslovu postavljenom u Rijeci.
Nakon što je Ivica Čikeš zavladao splitskom pozornicom kao Boitov Mefistofele, drugi je đavao obuzeo Rijeku. Kad mu već Goethe nije dopustio da zadrži njihove duše, Surian je u ulozi Mefista Faustu i Margareti oteo pozornicu i cijelu operu.
Priča o jednoj od Surianovih uloga života raširila se odmah nakon premijere održane 28. ožujka, a u njezinu istinitost i točnost uvjerili smo na petoj i zasad posljednjoj izvedbi sjajne predstave.
Riječ je o obnovljenoj i osvježenoj produkciji splitskog HNK u režiji Krešimira Dolenčića. Predstava je danas još snažnija i aktualnija, kao i sama priča o Faustu.
“Zapravo je zastrašujuće koliko je priča aktualna, a meni je dovoljno okrenuti se oko sebe i, kamo god pogledam, eto inspiracije za Mefista”, kaže Surian.
Fausta je pjevao odličan rumunjski tenor Stefan Pop, a nakon što je Valentina Fijačko, Margareta iz premijerne podjele, otkazala posljednji nastup, Marijana Prohaska je iskoristila priliku da se još jednom predstavi kao vrlo perspektivan glas riječkog ansambla.
Zaslužene pohvale
Ipak, nitko od njih, pa ni impresivni Siniša Hapač kao Valentin, a ni ostali pouzdani tumači manjih uloga, nisu imali šanse pred raspjevanim i uživljenim Surianom. Uostalom, takvu snažnu pjevačku i glumačku pojavu upravo i zahtijeva Dolenčićeva režija osnažena projekcijama Denija Šesnića i Igora Crnkovića.
U ključnim trenucima Mefisto, poput čarobnjaka iz Oza, pjeva iza pozornice pred kamerom i mikrofonom, dok njegovo lice i glas na pozornici narastu u sveprisutnog demona kojem sasvim sigurno nitko u lice neće izreći nijednu zamjerku. No, u skladu s mjestom i vremenom, Surianov Mefisto je u svojoj vladavini pozornicom suveren i svaka je pohvala na mjestu.
Kako sam pjevač kaže, otkako je postao profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i vlastitu je tehniku popravio, a za nastup u rodnom gradu čovjek se uvijek sprema s osobitom pažnjom i željom da sve bude savršeno. Tako je i bilo!