Jedan od najekskluzivnijih događaja ove glazbene sezone u Hrvatskoj bit će koncert operne dive Eline Garanča 8. veljače u ciklusu Lisinski arioso.
Nakon nezaboravnog gala-koncerta opernih arija uz orkestar, koji je u Lisinskom održala prije tri godine, predivna mezzosopranistica ovaj će put održati recital solo popijevki Brahmsa, Duparca i Rahmanjinova. Lisinski se tako našao na popisu najprestižnijih europskih koncertnih dvorana koje svojoj publici nude veliku pjevačicu u tom izdanju. Krajem prošle godine to su bili Wigmore Hall u Londonu i Palais Garnier u Parizu, a dva dana nakon Lisinskog Garanča i pijanist Malcolm Martineau nastupaju u bečkom Musikvereinu.
Uz to, pjevačica na samom pragu svojih četrdesetih, u vrhunskoj je formi i na vrhuncu velike karijere. To su nedavno posvjedočila i nova priznanja, njemačka diskografska nagrada Echo i nagrada američkog časopisa i portala Opera News.
Sve to, kao i teška godina koja je iza nje, bile su teme razgovora koji smo uoči zagrebačkog koncerta vodili sa slavnom pjevačicom putem e-maila.
Na vašoj službenoj stranici piše: "Elina Garanča zimuje u Parizu, Zagrebu, Beču i New Yorku". Kakva povlastica za nas u Hrvatskoj. Nikada nećemo zaboraviti vaš prethodni koncert u Lisinskom. Ima li možda i Zagreb posebno mjesto u vašem sjećanju?
Pamtim nevjerojatnu publiku koja me primila na najsrdačniji način. Uzbuđuje me to što ću se sada predstaviti u drugačijem repertoaru i vrlo se radujem ponovnom nastupu u Lisinskom i susretu s vašom publikom. To je za mene izazov. Uz to, koncert je između dvije operne produkcije, a ja nikada ne idem ravno iz jedne operne kuće u drugu. Treba mi promjena, kako glasu, tako i mozgu.
Prije manje od pola godine pretrpjeli se veliki gubitak, smrt vaše majke. Anita Garanča bila vam je prva učiteljica i cijenjena pjevačica upravo lieda. A onda je, u prosincu, upravo na dan koncerta u Rigi njoj u spomen, preminuo otac vašeg supruga koji vas često prati kao dirigent, maestra Chichona. Koliko utjehe u takvim trenucima pronalazite u glazbi i pomaže li vam ona nositi se s vječnim pitanjima života i smrti?
Prošla je godina bila doista vrlo teška za obje naše obitelji. Puna dva mjeseca nakon majčine smrti meni je, zapravo, bilo nemoguće pjevati. Pokušavala sam, ali svaki put bih morala stati, kao da sam nosila kamen u grlu. Mišići za pjevanje su oni isti koje koristite kada plačući jecate i ridate. Zato sam napravila pauzu i uzela si vrijeme za žalovanje i plakanje. Tek kad sam isplakala sve nakupljene suze, mogla sam opet početi pjevati. Pa ipak, kada sam prvi put nakon toga nastupila u "Wertheru", nisam uspjela u prvom činu završiti ariju u kojoj Charoltte pjeva o svojoj mrtvoj majci. Trebalo mi je još vremena. Najveća su mi potpora moj suprug i naša djeca. Držimo se zajedno i nastavljamo naš život i dnevnu rutinu za njih.
U Zagreb dolazite između nastupa u Wertheru u Parizu i operi Robert Devereux u New Yorku. Koliko se razlikuje disciplina s kojom se pripremate za operu, od one potrebne za recital?
Za recital solo popijevki pripremam se kao i za operu. Najprije dugo biram pjesme, a onda ih učim napamet. Uvijek prvo biram tekstove i čitam ih kao poeziju, a onda dodajem glazbu. Tako postižem da mi riječi nikada ne dosade i da se veselim svakom novom koncertu na kojem ih pjevam. Recital zahtjeva veliku vokalnu i mentalnu izdržljivost. U operi nikada ne pjevate dva puta po 40 minuta bez prekida i malo koja operna uloga ima sat i pol glazbe samo za vas. Čovjek zaista mora biti u dobroj formi.
Kako biste opisali suradnju s pijanistom Malcolmom Martineauom, koji će uz vas biti i na pozornici Lisinskog?
Malcolm diše s pjevačem i smjesta osjeća svaku promjenu raspoloženja. Pomaže nam i to što oboje vidimo pjesme u slikama. Razgovaramo o bojama i ugođajima tih slika i onda jednostavno pjevamo zajedno. To je to.
U prvom dijelu koncerta pjevat ćete izbor iz popijevki Johannesa Brahmsa. Drugi dio, osim tri pjesme Henrija Duparca, čine skladbe Sergeja Rahmanjinova. Koliko vam se čine bliskima ili udaljenima glazbeni svjetovi Brahmsa i Rahmanjinova?
U prvom redu osjećam da su i Brahms i Rahmanjinov savršeno skladali za mezzo, glas kakav je i moj. Njihova je glazba vrlo topla, duboka i čulna. Volim kako se moj glas osjeća u njihovoj glazbi i mislim da razumijem njihov dubok unutarnji svijet. Kao Letonka ja u sebi nosim i njemačke korijene, jer Letonija je više od šest stoljeća bila pod njemačkom vlašću. Ali, u meni je i slavenska nostalgija.
Velika ste i tražena umjetnica, brižna majka, a uz to i prelijepa žena što, nadam se da ćete se složiti, nije beznačajno na pozornici. Koliko vremena, misli i energije trošite na svoju vanjštinu? Ili možda sve to dolazi iznutra?
Svjesna sam da ljudi pričaju i komentiraju moj izgled, ali ne uzimam to previše ozbiljno. Naravno, ima stvari koje bih željela na sebi promijeniti, baš kao što nijedna druga žena nikada nije potpuno zadovoljna svojim izgledom. Ali, kada sam na pozornici, nikada ne razmišljam o tome kako izgledam. Važno je samo što želim reći, kako se osjećam i kako da sve to izrazim kroz svoj glas. Znam da publika voli atletski i dobro građene pjevačice pa ljudima nastojim i u tome ugoditi. Ipak, povrh svega toga uvjerena sam da su osobnost i "aura" ono čime se obraćam ljudima. Ili ih zgrabim čim izađem na pozornicu, ili ne.