Kapitalac “The Dark Side of the Moon” s poslasticama

Deseci knjiga i tisuće osvrta, eseja i članaka ispisani su o grupi Pink Floyd u gotovo nemogućoj misiji sažimanja njihove glazbe u racionalne okvire te u namjeri objašnjavanja njihova nemjerljivog utjecaja. No o slavnom kvartetu iz Cambridgea koji je potkraj šezdesetih promijenio lice popularne kulture najslikovitije govori jedan jedini događaj ‘iz stvarnog života’: prošle godine bend je u sudskom okršaju s vlastitom diskografskom kućom EMI Records sudskim putem ishodio zabranu digitalne prodaje svoje glazbe u formi pojedinačnih pjesama. Razlog? Albumi se – kažu Waters, Gilmour i ekipa – moraju konzumirati u cijelosti, a ne u izdvojenim komadićima. Taj tvrdoglav, ali sasvim logičan stav razotkriva čitav jedan (gotovo zaboravljen) pogled na svijet koji su, uostalom, sami počeli kreirati već s prvim taktovima pjesme „Astronomy Domine“, uvodne teme prvijenca The Piper At The Gates Of Dawn. Naime, album nije samo zbroj potencijalnih singlica i ‘dopunskih’ pjesama, već cjelovito djelo povezano unutarnjom umjetničkom logikom. Izvojevana sudska pobjeda još je važnija danas, kada svijet diskografije sve više počiva na posve suprotnim temeljima – onima koji singl guraju u prvi plan, potiskujući vrijednost albuma koji se, kako je jednom slikovito naglasio i Lou Reed, mora slušati onako kako se mora gledati cjelovečernji film: u komadu.

Čini se da je svaka nadolazeća generacija ‘pretplaćena’ na vlastiti paket reizdanih i remasteriranih Floyda, svaki put u sve raskošnijim oblicima te – ovoga puta kada je riječ o kapitalnom djelu Dark Side of the Moon – s hrpom dosad neobjavljenih poslastica. No, krenimo redom.

Prije desetak dana legendarna golema svinja za napuhavanje, koja je iznad električne centrale Battersea u Londonu obilježila omotnicu za album Animals iz 1977., ponovno se vinula u tmurno englesko nebo kao simboličan početak velike reizdavačke kampanje kojom je obuhvaćeno svih 14 studijskih albuma grupe pod retoričkim reklamnim sloganom Why Pink Floyd?. Spomenuti ‘Barrettov’ klasični prvijenac, zbrkani Ummagumma, podcijenjeni Atom Heart Mother, izvrstan Meddle, remek-djela Dark Side i Wish You Were Here, hladan i mjestimice briljantan Animals, pompozna ‘opera’ The Wall, promašeni The Final Cut, jednako mlak A Momentary Lapse of Reason, iskupljujuće finale Division Bell... sve je tu, na raspolaganju novim i starim slušateljima.

Tko zna kako bi izgledala suvremena glazbena scena bez trajnog utjecaja njihove ostavštine. Radiohead teško da bi uopće bio zamisliv. The Orb bi još teže mogao izmisliti ambijentalni house, progresivni metal i indie-rock ostali bi uskraćeni za čitavu jednu dimenziju – a to su tek kapi u moru. Američki alternativci The Flaming Lips nedavno su im se poklonili snimivši vlastitu verziju kompletnog albuma The Dark Side of The Moon, izvorno iz proljeća 1973. Djelo koje se nije bez razloga na Billboardovoj ljestvici albuma zadržalo 741 tjedan (od 1973. do 1988!) na nepreglednu vojsku konzumenata ostavlja trajno očaravajući učinak: u sumoran, ali privlačan svijet Watersovih opservacija o paklu svakodnevice, smrti, ludilu i naličju ljudske psihe očito je lako ući, ali nemoguće izaći.

No, to su samo stihovi. Bez skupnog osjećaja za instrumentalne detalje i sviračke preciznosti, bez skladateljske fokusiranosti, Wrightovih klavijaturističkih premaza, Gilmourovih fluidnih gitarističkih dionica i Masonovih ledenih perkusija, album bi sigurno ostao lišen svog mitskog statusa. Ovako, nije čudno da je The Dark Side – kao sublimacija svega što Pink Floyd zapravo jest – poslan na tržište i u zasebnom paketu, podnaslovljenom Immersion Box i obogaćenom fanovskom memorabilijom, arhivskim koncertnim video i audio snimkama, demo materijalom i knjigom rijetkih fotografija s potpisom slavne Jill Furmanovsky. One pokazuju dugokose i neobrijane, ali beskrajno ambiciozne momke iz engleske srednje klase kako se pomalo zabavljaju na turneji, u dobrom raspoloženju, međusobno (još uvijek) neposvađeni i vjerojatno nesvjesni činjenice da upravo mijenjaju tijek povijesti rocka.