Kardinalova uloga u NDH je poput ‘Schindlerove liste’, a u Jugoslaviji ona prerasta u politički triler

Igrani filmovi o sadašnjosti i dokumentarni o prošlosti, tako bi se ugrubo mogao sažeti glavni program ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala. Nakon dokumentaraca “Vergarola – mine na plaži”, o egzodusu Talijana iz Pule na kraju Drugog svjetskog rata, a potom i “Galeba”, o Titovim putovanjima i okupljanju Pokreta nesvrstanih, u Areni je prikazan “Stepinac – kardinal i njegova savjest” novinarke i redateljice Višnje Starešine. Zanimljivo je što su sva tri filma režirali iskusni novinari, a kao poseban kuriozitet, bar za naše prilike, ističe se da je film o Stepincu snimljen u koprodukciji Interfilma i Hrvatskog katoličkog sveučilišta. U njegovu financiranju sudjelovao je i sam Kaptol, preko kardinala Bozanića koji se pojavljuje u filmu.

– Priprema priče o Stepincu bila je velika obveza zbog dugog razdoblja koje pokrivamo, njegove vrlo bogate osobnosti, ali i iznimno složenog povijesnog konteksta bez kojega film ne bi bio razumljiv – rekla nam je Starešina, otkrivajući da je Stepinca istraživala punih deset godina.

Njegov životni put redateljica prati kronološki, od trenutka u kojem je kao sin imućnog seljaka odlučio postati svećenik, a potom i u Prvom svjetskom ratu, u kojem je njegova vjera u Boga poljuljana strahotama kojima je svjedočio. Zanimljivo je, primjerice, da je Stepinac u Veliki rat krenuo kao vojnik Austro-Ugarske, da bi nakon zarobljavanja volontirao da kao pripadnik Kraljevske vojske krene na solunsku frontu! Do Soluna nikada nije stigao, ali njegov status dragovoljca kasnije mu je pomogao da kralj Aleksandar upravo Stepinca, u to vrijeme neiskusnog ceremonijara nadbiskupa Bauera, prizna kao novog poglavara Katoličke crkve u Hrvatskoj. Dogodilo se to na užas iskusnijeg klera, koji je smatrao da mladi svećenik ne zaslužuje toliku moć, ali vremešni nadbiskup Bauer svoje je nade polagao baš u Stepinca, ocjenjujući kako će “sljedeći nadbiskup morati biti spreman umrijeti za Katoličku crkvu”. I tako je mladi Alojz, samo nekoliko godina nakon što je raskinuo zaruke i vratio se Katoličkoj crkvi, 1932. postao njen najmlađi nadbiskup.

U filmu se nižu Stepinčeve rane propovijedi u kojima se s komunistima borio za naklonost radništva, a potom, u vrijeme jačanja nacističkog utjecaja nad našim krajevima, pozivao svoju pastvu da odaberu crkveno učenje ispred rasizma, upozoravajući kako “ljubav prema svojoj narodnosti ne smije učiniti čovjeka divljom životinjom”.

Velik dio filma usmjeren je na svjedočanstva o Stepinčevu dobročinstvu tijekom mračnog perioda NDH, kontrirajući tezama da je zagrebački nadbiskup bio suviše benevolentan prema Pavelićevu režimu. Starešina tu iznosi i zanimljivu povijesnu anegdotu iz 1943., kada Himmler dolazi u Zagreb jer je Gestapo navodno nezadovoljan učinkovitošću provedbe rasnih zakona u NDH, a kao glavnu prepreku na tom putu ističu bunt nadbiskupa Stepinca.

– Snimili smo ključne hrvatske i strane povjesničare koji su govorili o Stepinčevoj ulozi i političkom kontekstu tog vremena. Međutim, kad sam otišla u Izrael, pronašla sam priču o zagrebačkoj djevojčici koja je cijeli život tajila svoj pravi identitet, a u čijem je spašavanju od holokausta sudjelovao Stepinac osobno. I tako je jedna ljudska priča potisnula politiku, pa čak i osobnog tajnika Ivana Pavla II. koji je za film govorio o ostvarivanju hrvatske neovisnosti i beatifikaciji kardinala Stepinca – otkrila nam je Starešina.

I dok je Stepinčeva uloga u vrijeme Kraljevine Jugoslavije prikazana kao avanturistička epopeja, a tijekom NDH kao svojevrsna “Schindlerova lista”, dolaskom socijalističke Jugoslavije ona prerasta u sudsko-politički triler.

Zanimljivo je što je Tito u početku uvažavao Stepinca pa 1954. čak zajedno sudjeluju u svečanoj paradi u povodu dolaska predstavnika SSSR-a u Zagreb.

Tri mjeseca kasnije Stepinčevim pismom u kojem traži povrat crkvene imovine, potpunu neovisnost za katolički tisak te vraćanje statusa obveznog predmeta tada izbornom vjeronauku u školama započet će veliki razdor između Crkve i Partije te dovesti do suđenja u kojem je Stepinac optužen za suradnju s režimom NDH, prekrštavanje Srba i reakcionarno djelovanje. Finale filma rezervirano je za Stepinčevu intimnu dramu tijekom izolacije u Krašiću, mjestašcu u kojem će skončati u auri mučenika. Važna je to točka u vjerskoj memoriji ovih prostora, a beatifikacijom ga je 1998. potvrdila i Katolička crkva.