Nije uopće čudno da je postavljanje tragične komedije Vlaha Stullija “Kate Kapuralica” na bogomdanu scensku pozornicu kod sv. Marije u Dubrovniku izazvalo neviđen interes publike. Rasni tekst, pun psovki i kletvi, obiteljska drama o obitelji u kojoj ima previše djece, alkohola (o drogama se te 1800., kada je tekst napisan, valjda još nije znalo puno), seksa, a premalo novaca za miraz i urbani lagodni život u visokom stilu više je nego aktualan, ali i razumljiv i onima kojima je namijenjen, običnom puku. Stulli očito svoju “Kate”, koju je uskrsnuo Marko Fotez, nije pisao za povjesničare književnosti ni da bi dobio onodobne literarne nagrade te onda slavno putovao po Europi kao pjesnik Dubrovnika. Napisao je tekst o suptilnoj ljudskoj intimi koju svatko od nas i danas skriva u osami sobe ili dvorišta, ako ga ima. Svi ljudi psuju, mrze, prde, netko pije, netko krade, netko je sretan zbog tuđe nesreće, a netko nesretan zbog tuđe sreće.
Čvrsta režija
Takvi su i likovi kojima je doista mladi redatelj Dario Harjaček prišao s mnogo poštovanja i dao im čvrstu režiju u kojoj ima i povremenih tišina, ali i vodviljski režiranih scena poput one ženidbene. Ima tu i karikature, ima tu filmske montaže, ima tu i scena koje podsjećaju na animirani film ili strip, u kojima je sve dopušteno i sve slobodno. Publika se ne smije (pre)često, jer predstava nije uopće sapuničasta pučka komedija, nego prije bergmanovska groteska s mediteranskim začinima o prirodnom matrijarhatu. A na vrhu svih kazališnih delicija markantna je Jelena Miholjević kao raskošna, bludna i ranjiva, autoritativna Kate Kapuralica, kakvih i danas u Dubrovniku, samo na nedalekoj Buži ima napretek. Njezin je pouzdani partner, namjerno rezerviran i bolno rezigniran, Nikša Butijer, glumac s najjačim glasom u našem glumištu. Vrckava je Barbara Prpić kao Mare, erotična mlada Nika Burđelez kao Pavle, u upravo maestralan Ivan Magud kao Luko, lik koji je kao posuđen iz nekih Kusturičinih filmova. Autentični su, svatko u svom lokalnom filmu, i Srđana Šimunović, Branimir Vidić-Flika te Maro i Perica Martinović.
Za domaću čeljad
Zbog točno odabranog prostora nisu se mnogo morali mučiti scenografi Iva Marija Bitanga i Leo Vukelić, dok je kostimografkinja Doris Kristić uspješno odradila posao, baš kao i skladatelj Frano Đurović. A trebalo bi pohvaliti i šminku te svakako jezičnu savjetnicu Doris Šarić Kukuljicu koja je radila s nedubrovačkim glumicama Jelenom i Barbarom. Dubrovnik je dobio predstavu koju će voljeti domaća čeljad, oni ljudi koji žive od turizma i koje će turizam naposljetku otjerati izvan starih gradskih zidina, u propast i izgnanstvo. U vlastitom gradu i vlastitoj, teško izborenoj državi. A Stulli kao da je to prorekao. Koliko je dobro znao o čemu piše, dokazalo je i jedno jaje koje se na premijernu publiku strovalilo s moćnih zidina i palo na jednu dubrovačku kazališnu djelatnicu i djevojčicu koja je sjedila do nje. Pa ako “hrabri” ljubitelji Stullija već gađaju publiku, mogli su gađati prvi red gdje nije nedostajalo kontroverznih gradskih političara.
Malo ljudi će znati da je kazalište u Somboru izvodilo ovu predstavu sredinom \'90ih. Svijet je čudno mjesto.