Gradio sam se nezainteresiranim i gledao zamišljenim pogledom u daljinu. Bio je to, uvjeravao sam samog sebe, pogled čovjeka koji je potpuno nesvjestan svoje okoline, duboko posvećen unutrašnjim proživljavanjima i nekim dubokim razmišljanjima koja samo što nisu urodila značajnim spoznajama. U svakom slučaju pogled čovjeka koji nije zainteresiran za novine koje gospođa drži pred sobom. Ona je upravo ćaskala s prijateljicom, a novine je držala u ruci. Jedva sam se suzdržavao da joj ne kažem neka dovrši čitanje, a zatim neka ćaskaju koliko ih mila volja. Samo neka preleti pogledom tih još nekoliko stranica, pročita Felixa, sklopi novine i odloži ih na susjedni stol kako bih ja mogao prekinuti glumatanje, uzeti ih i u miru se posvetiti jutarnjem obredu ispijanja kave uz dnevne novine.
Bio sam prisiljen tako jer jutros, kao i u mnoga jutra u posljednje vrijeme, imao sam tek toliko novaca da sam se morao odlučiti hoću li ih utrošiti na novine ili kavu. Oboje nisam mogao, a tek oboje, uz promatranje prolaznika, čini potpuni ritual započinjanja dana. Osim njih dvije, u kafiću je bio samo još jedan tip, neki jado kojeg novine sigurno nisu zanimale. Ostavljao je dojam čovjeka kojeg baš ništa ne zanima i koji baš nikoga ne zanima. Bio je jako mršav, gotovo dvodimenzionalan, zapuštene odjeće i ispijenog pogleda. Taj sigurno ne čita novine. Zamišljeno sam pogledavao u daljinu, naravno pogledom čovjeka koji je zadubljen u sam bitak postojanja, a zapravo strepi neće li ući netko u namjeri da se domogne novina. Jedan od takvih pogleda uhvatio je onaj dvodimenzionalni tip jer on je lutao vlažnim očima po svima, gledajući nas ravno u zjenice i tražeći na taj način sugovornika ili istomišljenika ili uopće nekoga tko će ga primijetiti. Nisam mu dao do znanja da konstatiram njegovo postojanje. Kavu sam ispijao u laganim srkovima. Tek toliko da osjetim okus a da što manje tekućine potrošim. Gospođa je navlažila prst usnicama, a onda s tako navlaženim prstom i dalje nešto pričala prijateljici. Prst joj se već osušio, kliznuo je po listu kada je htjela okrenuti stranicu pa ga je ponovno navlažila upravo u trenutku kada sam kroz izlog kafića ugleda konkurenta. Prozreo sam ga i prije nego što je uhvatio za kvaku i ušao. Odmah sam znao i da će ući i zašto ulazi. Bio je to osiromašeni intelektualac, pasionirani čitač novina. Djelovao je kao da traži nekoga, ali ja sam znao da traži nešto. Znao sam i što. Našao je to na stolu ispred gospođe. Ako je i postojala dilema zašto je ovamo došao, ona je sasvim nestala kada je naručio dužu kavu. Adrenalin mi je prostrujao tijelom. Nehajno sam se spustio u stolcu i prekrižio svoje duge noge tako da su se konkurentu ispriječile na putu do novina. Pri tome sam s njim ovlaš razmijenio poglede koji su govorili sve. Primijetio sam da ga je pogledao i Jado moljakajući uzvraćen pogled, osmijeh ili kimanje glavom. Ništa nije dobio. Ovaj je pogledom proletio kroz njega i namjestio se u pozu koja mu je omogućavala da hitro, čim se ukaže prilika, priđe stolu s novinama. On je, kao i ja, djelovao potpuno nezainteresiran za sve oko sebe. Čak je i izvadio nekakav notes i olovku, pa kao nešto čitao, pa črčkao, pa čitao, pa računao. Nisam ga ispušta s ruba vidnog polja, a moj sluh napeto je iščekivao šum novina u zaklapanju. Šum se poklopio s konkurentovim trzajem. Hitro sam se ispravio i okrenuo pazeći da pri tom ne narušim dojam ležernosti, ali onaj dvodimenzionalni jado već je držao novine u ruci i vraćao se na svoje mjesto. Namjestio sam se u ugodniji položaj, ispravio kralježnicu svjestan da je preda mnom novi ciklus čekanja. Vjerovao sam da će jado brzo prelistati novine. Moj konkurent vješto je skrivao emocije zbog izgubljene bitke. Nije pokazao ni razočaranje ni bijes, samo je, čini mi se, nešto žustrije počeo računati i črčkati po notesu. Nadao sam se da je i moje premještanje na stolcu djelovalo tek kao namještanje, a ne kao suspregnuti skok. Jado je nevjerojatno dugo gledao naslovnicu i naslađivao se gledanjem slika i čitanjem naslova. Nisam se usudio gledati u njega, ali sam osjećao da svako malo podiže pogled prema meni. Oprezno ali, naravno, nehajno i kao slučajno virnuo sam prema konkurentu. Možda je ta sjena osmijeha koju mi se pričinila na njegovu licu i imala dozu podrugljivosti, ali nisam se želio dovesti u situaciju da još jednom budem uhvaćen nespreman. Jado je novine držao daleko odgurnute od sebe i raširene preko cijelog stola. Želio sam vjerovati da je to zbog toga što je dalekovidan, a ne zbog toga što se naslađuje činjenicom da su novine pred njim, a ja ih silno želim. Kava mi se ohladila, a led u čaši s vodom odavno se otopio i voda ugrijala. Jado je i dalje pozorno gledao svaki detalj na stranici i uživao kada je u kafić ušao novi konkurent. Taj je bio lišen pristojnosti i takta. Nekakav primitivac. Direktno je zagledao po stolovima neskriveno tražeći novine. Čak je zavirivao i na stolce, onda se obratio meni. Zašto baš meni?
– Ima li kakvih novina? – reče.
– Nemam pojma – rekoh.
Plošni čovjek sumnjičavo me pogledao, a konkurent se prigušeno nasmijao nečem smiješnom što je upravo izračunao. Jado okrene novu stranicu. Bolje reći otvori novu stranicu jer njegovo je listanje novina bilo vrlo specifično. Za svaku novu stranicu zaklapao je novine ispred sebe, kao da odustaje od daljnjeg čitanja, pričekao trenutak ili dva, a onda ih otklapao i tako list po list.
Svaki put kada bi to učinio ja sam se ponadao da ga daljnje čitanje ne zanima, a on bi svaki put nastavljao, otvarao novu stranicu, bacio pogled na nju ili se zagledao u neki detalj silno uživajući, a onda digao pogled kao da proživljava nešto lijepo što je upravo spoznao. Pri tome je zasigurno ćutio naše poglede.
Spoznaja da on zapravo ne čita nove nego uživa u tome da ima nešto što svi žele dovela me do intenzivnog gnjeva, a to je njega, vjerojatno, poticalo na još veći užitak.
On koji je bio apsolutno neprimjetan sada je bio u centru pažnje.
Bilo je to njegovih pet minuta slave.
Istina, tih njegovih pet minuta jako se odužilo. Potrajalo je nekoliko puta po pet minuta. Dovoljno dugo da se moj konkurent demonstrativno digao, otišao do trafike i kupio novine. Zatim se vratio, nehajnim pokretom, ali dovoljno širokom gestom spustio novine na stol, a onda polako sjeo i raskrilio ih.
Izlio sam kavu u sebe u namjeri da odem.
Taman kada sam htio ustati, jado sklopi novine. Ovog puta malo drugačije. Kao da će ih ostaviti.
Istog trenutaka kada odlučih još malo pričekati on otvori novine i nastavi piljiti u njih.
Tu igru uspio mi je podvaliti još jednom.
Treći put nije uspio jer sam bio spreman, čvrst u svojoj nepokolebljivoj odluci da mu se osvetim, uništim ga, okrutno zgazim njegovo uvjerenje da je nakratko bio primijećen.
Ustao sam, a on je brzo sklopio novine. Dok sam stavljao cigarete i naočale u džep, on ih čak odgurne od sebe, ali tako da ih je lako mogao opet otvoriti.
Dok sam prolazio mimo njega bio sam svjestan molećiva pogleda iz vlažnih očiju. Pogled mu je postao panični vapaj da ga primijetim, da mu potvrdim kako smo bili u nekakvom međuodnosu, da je bio akter zajedničke igre.
Nisam ga ni pogledao.
Moja osveta bila je potpuna.