Nina Rajić Kranjac mlada je redateljica koja je, otkad se pojavila na regionalnoj kazališnoj sceni, u nju unijela nasušno potreban dašak ili – bolje rečeno – vihor svježeg zraka. Rođena u Beogradu, odrasla u Sloveniji, u svojim djelima pitanja identiteta, nacionalnosti i pripadanja okreće naglavačke, a kazališnu formu testira i s njom eksperimentira do krajnjih granica. Pokazala je to u nizu svojih nagrađivanih predstava, od "Zborovanje ptic", "Požigi" i "Mrakijade" preko brutalno iskrene, emocionalne, autobiografske predstave "Solo" za koju je zaradila i Grand Prix na prošlogodišnjem BITEF-u, pa do najnovijeg režijskog pothvata, epskih "Anđela u Americi".
Kultno djelo Tonyja Kushnera u trajanju od šest i pol sati postavila je u Slovenskom mladinskom gledališču, koje ističe kao jedno od rijetkih mjesta u kojem je kazalište još uvijek živo i gdje se kvaliteta i dalje stavlja ispred profita. Nina Rajić Kranjac iz svoje jedinstvene pozicije govori nam o svojem viđenju umjetnosti, situaciji na slovenskoj i regionalnoj kazališnoj sceni, nedovoljnoj umjetničkoj suradnji između naših država i odnosu prema kulturi u našoj regiji koju prijeti da će proždrijeti kapitalizam.
"Anđeli u Americi" kultno je djelo koje je proslavilo autora Tonyja Kushnera, dobilo mali milijun nagrada… No, kod nas možda i nije toliko poznato. Kako ste ga odabrali?
"Anđele u Americi" Tonyja Kushnera prvi put sam čitala još za vrijeme studija, ali nisam sigurna ni da bih taj tekst u ovom trenutku sama bila odabrala. Mislim da bi mi trebalo malo više vremena da se odlučim s njim uhvatiti ukoštac. Zapravo me da radim "Anđele u Americi" pozvao Goran Injac, umjetnički direktor Slovenskog mladinskog gledališča, i kada sam počela razmišljati o tome, činilo mi se da bi upravo u kontekstu vremena u kojem živimo bilo vrlo prikladno baviti se tim tekstom. Mislim tu prvenstveno na trenutačnu poziciju društva, ekonomskog sustava i, ako možemo tako reći, mentaliteta. Čini mi se da je naša europska sadašnjica na neki bizaran način vrlo bliska situaciji u Americi u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Nisam sociolog ni antropolog, a ni netko tko u dubinu poznaje sve svjetske političke okolnosti i ne bih se nikako nazvala stručnjakinjom. No, promišljajući svijet kroz kazalište i uvjete u kojima radimo, čini mi se kao da smo započeli živjeti u nekom drugom duhu i sustavu. Promijenio se način na koji gledamo na ljudski život i vrednujemo ga. Upravo o tome govore "Anđeli u Americi" i u kontekstu tog djela postoji neka doista luda poveznica s onime što živimo danas.
Dakle, radnja se događa u osamdesetim godinama, vremenu u kojem je društvo vjerojatno bilo liberalnije nego ikada do tada, sve dok se nije pojavila epidemija koja ga je obilježila. I odjednom, kada se pojavi ta bolest, kao da nestaje dio tog liberalnog mentaliteta i sav napredak koji su marginalizirane skupine polako krenule ostvarivati na putu ka svojim pravima. Sve se preokreće naglavce i sve što su postigli odjednom se urušava. U ovom slučaju govorimo prvenstveno o gej zajednici – prava koja su izborili više ne postoje i AIDS ih demonizira do te mjere da se o njemu govori kao isključivo o "bolesti homoseksualaca". Kompletan sistem u tom trenutku uzima bolest kao argument da je taj dio društva bolestan te da ga i treba iskorijeniti. Počinje prevladavati konzervativizam i sva liberalnost se ukida, što je u Americi tih godina naravno, povezano i s vladavinom predsjednika Ronalda Reagana. No, u svakom slučaju, proučavanjem konteksta u koji je smještena cijela priča, vidjela sam u njoj niz poveznica s vremenom u kojem živimo. Tada se u meni probudio osjećaj da je možda upravo sada pravo vrijeme, trideset godina nakon što je napisan, ponovno se baviti tim tekstom. Tako da sam pristala na ovu suradnju i čak mi je nekako bilo važno to napraviti baš sada. Možda i više nego što bi bilo kada sam to čitala na Akademiji, jer tada su okolnosti bile sasvim drugačije. Nismo bili pred ekonomskom krizom i svijet se još nije krenuo urušavati. Bar ne do te mjere i na taj način.
Jako mi je zanimljivo što ste to kazali, jer na prvi pogled, "Anđeli u Americi" na strogo tematskoj razini bave se vrlo specifično američkim fenomenima. Epidemija AIDS-a, republikanizam ili mormonstvo pojave su koje nama nisu bliske. No, u predstavi ste napravili sjajan posao podcrtavši ideje i motive koji su univerzalni i primjenjivi i na naše društvo. Kako ste povlačili te paralele?
Mene tijekom rada uvijek progoni da proučavam vlastiti kontekst i koliko ja "dišem" s tim što mogu pročitati u tekstu. A ja sam netko tko je profiliran kao, na prvom mjestu radnik u prekarijatu, na drugom radnik u kulturi, a uz to i radnik u kulturi koji sa sramom koristi riječ umjetnost, a do čega je doveo sistemski položaj kulture u našem društvu i našoj državi. Taj položaj i način na koji se o kulturi govori vrlo je specifičan i mislim da takav nije bio prije. Možda pretjerujem, ali pretjerujem s namjerom kada kažem da mislim da se na neki način približavamo razdoblju slovenske moderne. Ne znam koliko znate o našoj povijesti književnosti, no tada je djelovala grupa autora koji su se profesionalno bavili umjetničkim radom i njihov doprinos ne samo pismenosti već i literarnom nasljeđu i promišljanju literature je ogroman. Ali ti autori – više-manje svi – nisu mogli živjeti od toga i nisu bili podržani od strane države, premda su se bavili time na vrlo stručnom i visokom nivou. I to vrijeme prekarijata me strašno podsjeća na ovo vrijeme u kojem zapravo nema socijalne stvarnosti, ne ulaže se u zajednicu, a zakon tržišta određuje način na koji se gleda umjetnički poziv i mjesto na koje se on postavlja u društvu. Sve je to tijesno vezano za filozofiju, ne samo kapitalizma nego i zapada. Pogledajmo samo povijest kazališta, primjerice, u Americi. Kod njih institucionalna scena kakvu mi imamo, u smislu narodnih kazališta, nikada nije postojala niti je, kao kod nas, bila zaštićena kao "hram" najvišeg stupnja sposobnosti i promišljanja teatra. Teatar je postojao za zabavu i morao je moći preživjeti na tržištu. Povijest kazališta na našim prostorima nije takva. A to se sada preokreće. Moja generacija, kada završi sa školovanjem, u kakvu to profesionalnu sferu ulazi? Čini mi se da se sasvim promijenila.
Kao što sam već rekla, za mene je prva faza susreta s nekim tekstom upravo promišljanje koliko sam daleko ili blizu različitim sudbinama koje u njemu susrećemo. I kroz svoju vlastitu poziciju sam se mogla povezati s ovim tekstom na mnogo načina. Jedna poveznica je svakako bila ta točka socijalne sigurnosti u mojoj generaciji unutar ove države. A možemo uz to još govoriti i o polaganom propadanju zdravstvenog sustava koji se sve više privatizira, u kojem su liste čekanja sve duže, ambulante pretrpane i može se dogoditi, naročito ako živite u Ljubljani, da nemate osobnog liječnika opće medicine. Ni ja dvije ili tri godine nisam imala liječnika, a ne bih ga ni dobila da se slučajno nije otvorilo mjesto, a ja se tamo našla u pravo vrijeme. Mnogi ljudi nisu bili te sreće. Ovo sve vam govorim jer mi se čini da je to iznimno važno za moj kreativni i stvaralački rad. Trudim se sadržaj teksta ne samo doslovno prepričati već aktualizirati, naći u njemu konflikte koje danas živimo i nove načine na koje ih promatrati.
Na koji se način ta filozofija kapitalizma o kojoj govorite konkretno odražava na kazalište? Kako biste identificirali najveće probleme s kojima se ono suočava?
Prvi problem je deprofesionalizacija unutar institucionalne i nezavisne scene. Nedostaju nam radnici koji su profilirani za specifičan rad, naročito u tehničkom sektoru. Puno kazališta danas nema ni svoje radionice, majstori koji su obučeni za radove odlaze u mirovinu, bez mogućnosti da predaju svoje znanje mladima, zato što se to ne sistematizira. Tako nestaje sektor koji je nevidljiv, ali nevjerojatno važan za kazalište, jer bez njih je nemoguće stvoriti predstavu. Zatim, tu je hiperprodukcija predstava koja je postala jedini način kako kazalište, bilo nezavisno bilo institucionalno, uopće može preživjeti. Ministarstvo kulture danas postoji kao organ koji određuje zahtjeve produkcije i količina je ta koja diktira "uspješno" ili "neuspješno" vođenje kazališta. Kvantiteta je važniji od kvalitete. Institucije moraju ispuniti određene zahtjeve u smislu produkcije, a kada se produkcija smanji, kazališta budu kažnjena jer se to shvaća kao nedostatak rada. No, korištenjem matematičkih formula unutar kreativnih procesa ne možemo stići do dobrih rezultata. Kazalište je nemoguće raditi po šabloni. Ono mora biti adaptivno, brzo, šokantno, zato što svoje mjesto zauzima u sadašnjici. Kazalište je živ medij! Nadalje, mislim da kazalištu nedostaju vođe. Ili, kako bih rekla, persone koje bi mogle drugim putovima i strategijama dokazati i pokazati kako se može i drugačije. Primjerice, Slovensko mladinsko gledališče dokaz je da se kazališne sezone mogu sastavljati i drugačije. Mislim da bi nas trebao zanimati živi teatar, a ne mrtvi. A ako je za živi teatar potrebno samo tri predstave, ja mislim da je to dovoljno. Ali o tome se s državnim organima ne može razgovarati.
Kakva je, dakle, situacija u Sloveniji po pitanju sistemske podrške kulturi i financiranja kulture?
Problem je što jedna nacija koja ima dva milijuna ljudi smatra da je za kulturu dovoljno davati manje od jedan posto iz državne blagajne. To puno govori o tome što država misli koliko je kultura važna. Također, imamo visoko profilirane stručnjake koji odlaze iz zemlje jer njihov rad u domovini nije poštovan i prepoznat kao što je u inozemstvu. Kako to vidimo? Prije svega po radnim uvjetima – rad na predstavi skraćuje se, budžeti se smanjuju te to ima direktan utjecaj na zapošljavanje slobodnih umjetnika stoga se posljedično smanjuju i autorske ekipe. Nije normalno ući u proces rada bez svih suradnika, koji su ti za specifičan projekt nužni. Kao redatelj, preuzimam odgovornost da sastavim ekipu koja je neophodna, no to nije uvijek moguće. I da, jasno je, da se tijekom rada moraju sklapati kompromisi, ali ovdje nije više riječ samo o tome. Sada su ti kompromisi postali štetni, jer uništavaju kulturni krajolik koji su već izgradili neki vrlo bitni ljudi prije nas. Na nama je da to štitimo i dalje razvijamo. Odatle seže moja velika frustracija jer je to praktički i sistematski nemoguće.
Kakav je u svemu tome položaj nezavisne kulturne scene?
Nezavisna scena na tržištu ne može preživjeti jer se ne bavi stvarima koje tržište zanima – i nikada neće. A to nije i ne treba biti njezina bit i suština. Nezavisna scena trebala bi biti neka vrsta laboratorija gdje će se rađati novi jezici i ona je vrlo bitna kao kontrapunkt onome što se postavlja institucionalno. Postojao je i taj trenutak kada se institucija sama bila već toliko otvorila da je započela generirati nove stvari. Mislim da smo u tome bili napredniji od svih ostalih u balkanskoj regiji. Da je jedno narodno kazalište moglo othraniti takve poetike, takva promišljanja o teatru koje ne biste nikada očekivali, jer narodno kazalište smatra se muzejem nekih starih principa i ljudi koji se, tako kažu, time bave samo zato što su na urednoj plaći. Ali to kod nas nije bio slučaj. Sada mi se čini da je nastupilo razdoblje kada se zapravo sve urušava, pod istom kategorijom – profita i punih sala. Pune sale apsolutno daju profit, ali ako su one uvjet da bi teatar preživio na tržištu, mi znamo da sale možemo puno lakše napuniti banalnim i manje zahtjevnim projektima. A ono što nas tjera naprijed i što omogućava napredak ne smije se uvjetovati time što netko želi gledati, nego kako ga učimo gledati.
Slovenija ima dva, Hrvatska sada i manje od četiri milijuna stanovnika. I nalazimo se u nezahvalnoj poziciji, budući da smo se od jedne, zajedničke jugoslavenske scene koja je bila golema, raspali na više manjih. Iako se poprilično dobro razumijemo, čini li vam se da nismo umjetnički povezani koliko bismo mogli biti?
Nismo, jer koprodukcije na nadnacionalnim nivou se događaju samo kada Europska unija to financira, što znači da zapravo netko izvana diktira: "Aha, treba nam jedan projekt kojim ćemo pokazati kako se, eto sada povezujemo." Čini mi se da u tome baš nikad nema uspjeha. Pozornica će uvijek izbljuvati neku vrstu istine i trebali bismo promišljati udruživanje kroz bitne i temeljne stvari, prelazeći nacionalne ideje. Njih je jednom trenutku trebalo jačati zbog određenih političkih ideologija, a sada je došlo vrijeme gdje svi imamo dojam da je to sve zajedno bio jedan veliki blef i zamka. Propagiranjem nacionalne čistoće generiramo strašnu sredinu koja se trenira u tome kako isključivati, a ne uključivati ljude. Mi živimo u svijetu u kojem ljudi svakodnevno gube svoje domove, koji su prisiljeni iz njih bježati, a nikako da dosegnemo razinu kolektivne svijesti da shvatimo kako svi na ovoj zemlji imamo jednaka prava. Eh, kako se sada malen čini problem, kada govorimo o nečemu kao što je rat, to da nemamo koprodukcija. No, iako se doima kao tek mali detalj, mislim da nije, jer učimo ljude da u kazalištu mogu napraviti nešto samo ako, primjerice, govore slovenski jezik. Ako govore hrvatski, predstavljamo to kao vrlo neobičnu stvar. Možemo pronaći načine da se razumijemo i predstavljati to kao nešto novo i neobično je pogrešna strategija. Mislim da bi toga moralo biti više i da bi se jednostavno trebalo uzimati zdravo za gotovo.
Jeste li zbog toga i s namjerom u predstavi "Anđeli u Americi" odabrali upravo Adriana Pezdirca koji u glavnoj ulozi Priora Waltera govori hrvatski jezik, a i Jerka Marčića koji dio predstave izvodi na hrvatskom?
Dobila sam dosta pitanja zašto sam to napravila. Bitno mi je bilo da na to ne odgovaram. To uopće ne bi trebalo biti pitanje, već moje kreativno pravo i to je meni nužno za tu predstavu. Što su moji razlozi bili, nikoga ne treba zanimati. Jednom kada je nešto u kazalištu, to je svojevrsni znak i poziv. Ja sam to napravila i sada me zanima kako ljudi to čitaju. Znate, mislim, da je Andrić rekao: "Ja sam napisao knjigu, neću valjda sad još i govoriti o njoj"! Za mene je sve što se čini u kazalištu sugestivno. Na onome tko gleda je da to osvijesti i odluči je li neki potez bio dobar ili loš. Ali na koncu, to su dva čovjeka koja govore drugi jezik. Pa što?
Kada sam gledala predstavu, činilo mi se da odluka da Pezdirc, odnosno Prior, govori hrvatski dodatno pridonosi dojmu da je on od ostalih izoliran i na neki način označen.
Da, postoji i šala u predstavi kada Prior kaže "ja pokušavam ovdje nešto objaviti, a nitko me ne razumije i ne čuje". Super. Eto, i to je već neki zaključak.
Vi u svemu ovome, pogotovo pitanjima nacionalnog identiteta, imate jedinstvenu perspektivu. Rođeni ste u Beogradu, odrasli u Mariboru, živjeli po svijetu, imate hrvatske, srpske i slovenske korijene. Kako je to oblikovalo vas i vaša sadašnja razmišljanja?
Mislim da se upravo u tome, što ste sada dotaknuli, može vidjeti da je moj osjećaj pripadnosti karakteriziran nekim drugačijim uvjetima. Još uvijek učim to čuvati i hraniti. Ovo je za mene vrlo osobno, ali podijelit ću s vama svoje osjećaje o tome što je dom. Dugo vremena me morilo pitanje gdje je moj dom. Važno mi je pritom bilo da shvatim i da je dom neka vrsta konstrukta. Dom je ono što ja odlučim da jest. To može biti neka država ili grad ili obitelj... Od cijele te moje prošlosti, bitno iskustvo koje sam naučila je, da se mogu vrlo jako za nešto vezati, ali to isto i izgubiti. Bilo me strah gubitka i posljedično, više se ne bih vezivala. No ne čini mi se da je u tom smisao. Kushner kaže da treba iz tih situacija treba izaći podignute glave, a to je nemoguće, jer stalno gubiš i gubiš i gubiš. I da naš život, parafraziram, izvana izgleda dosta mučno, jer smo u vječitom raskoraku između toga što je bilo i toga što bismo željeli da se dogodi u budućnosti. No sadašnjost je ta koja nam izmiče. Polako treniram da postanem otvorenija, da lakše nešto puštam, a nešto prihvatim i da me novih situacija više nije toliko strah. Jer čini mi se, kada govorimo o mržnji prema drugima i drugačijima, da su to rezultati naših ogromnih strahova pred nečim što ne poznajemo. A rješenje je da se s tim upoznamo.