Kazalište je uvijek krivo ako gledatelja nema na predstavi

Na Festivala svjetskog kazališta hrvatska kazališna publika vidjet će četiri predstave, uključujući Čehovljev "Višnjik" u izvedbi slavne belgijske skupine STAN. O Festivalu, ali i novoj sezoni HNK te proslavi 120. godišnjice postojanja zgrade tog teatra na Trgu maršala Tita, govori Dubravka Vrgoč intendantica, uz Ivicu Buljana, i umjetnička ravnateljica i osnivačica Festivala.

:: Na predstavljanju ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazalište rekli ste da ste, zbog financiranja, razmišljali o pauziranju. Festivala će biti, što je prevagnulo? Tvrdoglavost?

Nastojali smo očuvati festival i ne dopustiti da se on ugasi. Naime, u posljednjih 13 godina on je u Zagreb doveo neke od najvećih europskih i svjetskih kazališnih umjetnika, one koji su mijenjali teatar posljednjeg desetljeća. Kazališne rukopise Roberta Lapagea, Thomasa Ostermeiera, Franka Castorfa, Pjotra Fomenka, Eimuntasa Nekrošiusa, Leva Dodina, Luca Bondyja, Krystiana Lupe, Dimitera Gočeva, Christopha Marthalera, Jana Lauwersa, Ive van Hovea, Pippa Delbona, Angélice Liddell.... zagrebačka publika nikada do tada nije imala prilike upoznati, kao što ni hrvatski kazališni umjetnici nisu imali prilike odrediti se prema onome što se u teatru događa izvan naših granica te uspostaviti dijalog s europskim i svjetskim kazalištem. Značenje festivala preveliko je da bismo dopustili njegovo ukidanje usprkos drastičnom smanjenju budžeta i teškim financijskim uvjetima, ili pauziranje, koje bi možda dovelo i do gašenja.

Disanje na škrge

:: Svodi li se danas bavljenje kazalištem u ovoj zemlji na "disanje na škrge" jer sve je podređeno novcu, kojeg nema, a to možda i najbolje ilustrira vaša prva sezona u HNK Zagreb u kojoj vraćate tuđe dugove?

U našem slučaju doista je riječ o „disanju na škrge". Prije godinu dana preuzela sam kazalište s nešto više od osam milijuna kuna duga ili, točnije, obveza. Jedini sam intendant u novijoj povijesti zagrebačkog HNK kojemu taj dug nije pokriven u nekoliko mjeseci, kao kod mojih prethodnika. Iza mene je jedna financijski traumatična sezona u kojoj smo isplaćivali dugove umjetnicima i dobavljačima po tužbama, nagodbama..., svakodnevno se suočavali s novim ovrhama, ali i s prijetnjama i neugodnostima zbog lošeg financijskog poslovanja proteklih uprava. Prošli tjedan vraćen je dug od više od četiri milijuna kuna, veći od onog koji još moramo vratiti. No, time nije bio ugrožen nijedan naslov iz prošle sezone. Bez obzira na manjak novca, nijedna nova ili reprizna produkcija u prošloj sezoni nije otkazana. Stoga s pravom očekujem od Ministarstva kulture i Grada da pokriju barem preostali gubitak jer pred nama je nova, ambiciozna sezona.

:: Mora li se pri tome djelovati i krajnje "reklamerski", jer očito živimo u vremenima u kojima nije vijest da će u HNK raditi redateljska veličina poput Pippa Delbona, već to da se na scenu vraća Zrinka Cvitešić? Naravno, ovo pitanje nimalo ne umanjuje golemi uspjeh koji je Zrinka ostvarila, već upozorava na ljude koji danas u teatra dolaze biti viđeni, a ne vidjeti.

Vremena se mijenjaju i dobri običaju u njima. U svemu tome mislim da treba biti oprezan kako se ne bi prešle one granice koje bi u konačnici ugrozile umjetničke rezultate. Pri tome mnogo toga ovisi o medijima i načinu na koji oni plasiraju pojedine teme. Diktati različitih medija određuju danas trendove i to ne samo po principu što se ove sezone nosi, već ponekad promoviraju teatar isključivo kao mjesto gdje bi se trebalo pokazivati. Ja sam imala sreću da sam radila u novinama u vrijeme kada se cijenila kazališna kritika i kada je bilo prestižno odlaziti u teatar. Ali, usprkos svemu tome, uvijek naglašavam kako je za manjak interesa publike uvijek krivo kazalište. Ono se mora potruditi zainteresirati publiku, a u tom privlačenju publike ne smiju se prelaziti granice koje su dopuštene, primjerice, u komercijalnim sadržajima.

:: Što je s obećanjima – novom scenom HNK Zagreb? Čitam da gradonačelnik gradi nove fontane, a o problemima HNK ili, primjerice, Gavelle, zgrada koje prokišnjava, ni riječi.

Nova scena HNK još je obećanje. Ali, mi se nadamo da će to obećanje krenuti u realizaciju, i to uskoro, budući da je ona doista od presudne važnosti za opstanak ovakvog kazališta. Naime, nije riječ samo o svakodnevnoj borbi triju ansambala za prostor na kojem se odvijaju i pokusi i predstave, već je riječ i o nemogućnosti prirodnog razvoja tih triju ansambala. Nova scena, sigurna sam, omogućila bi da se i cijela slika HNK promijeni te da ono bude još respektabilnije i u našem, ali i u europskom kontekstu.

:: Može li prostor Zagrebačkog velesajma biti privremeno rješenje, kako ste to isprobali s predstavom Matije Ferlina?

Prostor Zagrebačkog velesajma čak više nije ni privremeno rješenje. Naime, nismo mogli nastaviti tu suradnju jer su oni za taj prostor u večernjim satima imali već potpisan ugovor s drugim korisnikom. Šteta, jer se Kineski paviljon pokazao kao gotovo idealan prostor za predstavu „Mi smo kraljevi a ne ljudi" što je publika svojim dolaskom i potvrdila. Sada je ta predstava beskućnik i panično tražimo neki drugi prostor u gradu. Problem se nastavlja i s našom novom produkcijom predstavom „Bella figura", rađenoj po novom tekstu Yasmine Reze, koja je također komorna predstava i za koju, iako su pokusi već započeli, još nemamo prostor.

Ambiciozan program

:: Kako se na teme Drame nadovezuju one Baleta i Opere?

Eto, operna sezona je započela „Traviatom", koja se svakako uklapa u ciklus što ga posvećujemo osobnim, nama bliskim temama. U to ulazi i autorski projekt Staše Zurovca „Modrobradi". A što se baleta tiče, tu je i klasični Prokofjevov balet „Romeo i Julija", ali i balet što ćemo ga izvoditi na otvorenom „Petar Pan" Brune Bjelinskog. Iznimno ambiciozan program u Operi već u listopadu nudi hrvatsku praizvedbu Verdijevih „Sicilijanskih večernji", potom obnavljamo „La Bohème", kako bismo je izvodili paralelno s „Mimi", našom koprodukcijom s pariškim Théâtre des Bouffes du Nord, i tako pokazali publici klasičnu i suvremenu obradu iste teme. A do kraja sezone tu su i premijerne izvedbe popularnih naslova Mozartova „Figarova pira" i Puccinijeve opere „Manon Lescaut". Na sam kraju sezone izaći će i još jedan zajednički projekt Opere i Drame Weill/Brechtova „Opera za tri groša" u režiji Pascala Ramberta.

:: Kako ćete 14. listopada proslaviti 120 godina fizičkog postojanja HNK Zagreb i trebamo li se zabrinuti nad činjenicom da je u tih 120 godina u ovom gradu izgrađeno samo još kazalište Trešnja?

Postavit ćemo izložbu kroz koju ćemo se upoznati s poviješću kazališta u Zagrebu, a ta povijest paralelna je s poviješću srednjoeuropskog teatra. Na izložbi će biti prikazani autentični predmeti iz toga vremena od kojih, primjerice, možemo izdvojiti srebrni čekić kojim je car Franjo Josip simbolično 14. listopada 1895. otvorio zgradu, potom stolicu koja je bila izgrađena za njegov dolazak... Ono što je svakako neobično jest da je zgrada krajem 19. stoljeća izgrađena za nešto više od godine dana, dok bi danas, nešto više od stoljeća kasnije, za takav pothvat trebale godine i godine. Uostalom, osim kazališta „Trešnja", u ovom grada u razdoblju od jednog stoljeća nijedna druga kazališna zgrada nije sagrađena. Nadamo se da se ta praksa pogubna za teatar neće nastaviti.