Istok Hrvatske. Bila je ratna '94. Dok jedni puškama brane Slavoniju, drugi pokušavaju sačuvati njezin duh. U lošim se vremenima mogu stvarati dobre stvari čija će trajnost pokazati koliko vrijede. Tako je ove je godine Festival glumca proslavio svoj 30. rođendan, a crtice iz njegova života donosi njegov kreator Himzo Nuhanović.
Što je bio povod za osnivanje Festivala glumca?
Cijeli taj Festival glumca i cijela priča počinje s tom agresijom na Hrvatsku i tim nekim otporom koji smo pružali. Napravio sam jednu predstavu s kojom smo išli na bojišnicu. Ja sam računao da ratnici, ti koji brane, moraju nositi pušku, što on ima sjediti i baviti se nečim. Uzmi pušku, idi tamo, postavi se kao štit, pogini!
Dvije sam godine tu u Vinkovcima malo nešto pokušavao, već je sve bilo razoreno i kazalište je bilo pokradeno i zapaljeno, nisi imao prostora nikako. Onda sam ja u ovoj jednoj školi rekao da bismo mogli tu malo dovoditi neke predstave. Razmišljao sam o tome i počeo sam s dečkima raditi tamo pozornicu, gledalište. Gavella je bila tri-četiri puta sa svojim predstavama, a HNK Osijek bio je čak s operom "Zrinjski", za škole je dolazile Vitomira Lončar i Žar ptica.
Na neki način čuvao sam tu malu duhovnu stranu, a sve je ostalo zamrlo. Iz te duhovne strane došla su ta moja razmišljanja da bismo trebali napraviti jedan festival. Znao sam da je predsjednik HDDU Zvonimir Torjanac, koji je naš Slavonac iz Donjeg Miholjca, i Vanja Drach, koji mu je pomoćnik, naš Vinkovčanin. Otišao sam ih pitati možemo li tu nešto napraviti.
Zašto je festival nazvan Festival glumca?
Mi bismo sjedili tamo često gore kod njih, HDDU je imao jednu kancelariju u Ilici. Poslije razgovora išli smo u restoran, a tamo je svaki dan sjedio Matko Pejić pa smo s njim sjeli. I malo su se ponapili i onda je rekao: "Šta vi glumci, vi niste uopće umjetnici, nemate fakultet. Kakav je to fakultet akademija?" To su otprilike njegove riječi. Išli smo dolje na Ilicu da ćemo ići do tramvaja i svatko na svoju stranu, a ja sam vidio da su oni pokisli, obojica, pa sam ja njima rekao: "Dečki, zašto mi to ne bismo nazvali Festival glumca? Da damo glumcu njegovo mjesto. Vi nemate svoj festival, glumac je na nekim marginama, a ovo će biti samo vaš festival." Do danas njegujemo tu tradiciju. Kasnije smo razradili da glumci budu izbornici i žiri. Sve je mirisalo na glumačku umjetnost. To je jedini festival u svijetu na kojem se njeguje samo glumačka umjetnost.
Jesu li u početku, u tim ratnim godinama, ljudi dolazili?
Kako ne… Na primjer, prve dvije godine sve je bilo okupirano pa su neki Dubrovčani dolazili, vozili dva dana. Druge je godine bilo lakše jer je Bljesak bio nešto prije nas pa smo mogli imati komunikaciju iako su se svi bojali. Nesreća je bila jer su tukli Županju.
Prvi festival otvoren je u Vinkovcima, ja sam malo uredio tu dvoranu. Gavella mi je puno pomogla sa zastorima i reflektorima, nešto sam u nabavio Osijeku. Svašta je to bilo i uspjeli smo to nekako srediti tako da se to donekle moglo održati u Vinkovcima. Festival je otvorio Mlikota s predstavom "Hamletmašina".
Jeste na početku mislili da će to toliko trajati?
Ma nisam ništa mislio, mislio sam samo da sljedeće godine traje. Uz puno peripetija, što naglašavam, kao volonter sve to napraviti, naći novac i to…
Na koje peripetije mislite?
Troškovi su veliki. Na primjer, dolazi pandemija. Mi držimo taj festival. Nisu imali gdje igrati, svi su htjeli doći i to nas je zadužilo. Morali smo uzeti kredit da bismo mogli izdržati. Kredit je od Ministarstva, oni su ponudili i mi smo to prihvatili. Ne garantiramo mi, mi možemo to pustiti, ali onda mora propasti cijela firma. Ta moja agencija, koju sam osnovao '92. godine, Asser Savus, to je rimski naziv za rukav Save. Sava si je kod Štitara napravila jedan prohod i, kako je bujala, tako je išla skroz do mjesta Bosut. A onda su Vinkovčani, budući da su Vinkovci bili malo-malo pod vodom, odlučili to zatrpati. Ja sam po tome dao ime. A i Slavko Mađer je napisao roman "Asser Savus" o tome kako su oni u mladosti živjeli, lokalna priča. Ja sam to pročitao jer sam bio zaljubljenik Vinkovaca. Tu sam se rodio, tu vinkovačku travu sam jeo, tu sam ostao, nadam se da ću tu i ležati.
Nedugo nakon osnivanja Festivala glumca pokrenuli ste i Lutkarsko proljeće. Zašto?
Zato što se na Festivalu glumca pokazalo da, kad je Srećko Šestan jednom došao s dječjom predstavom iz Rijeke, škole su je tražile toliko da je on jadan taj dan morao igrati bar četiri predstave. Onda smo odlučili osnovati nešto i ja sam smislio Lutkarsko proljeće. Poslije deset godina Lutkarsko se proljeće proširilo na cijelu županiju.
Jeste li očekivali da ćete dobiti nagradu za svekoliki umjetnički i društveni doprinos kazališnoj umjetnosti na Festivalu glumca?
Kako ne, ja sam trebao dobiti prvi, nema tu dileme. Zna se tko je napravio i započeo festival.
Polažete li nadu u boljitak i razvitak kulturnih sadržaja u Slavoniji, pogotovo u Vukovarsko-srijemskoj županiji?
Sve ovisi o ljudima. Hoće li ljudi prepoznati umjetnost, je li im stalo? Ako je ovim našim gradovima stalo, onda moraju malo više uložiti da bismo mi to mogli napraviti. Oni to moraju odlučiti. Jedno je sigurno, kad imaš kulturu, onda je sve lijepo, a da se sve to ukine, onda je katastrofa. Onda nijedno selo neće imati ništa i domovi kulture ostat će prazni.
Imamo nadu da će nas jednom u ova dva mandata primiti ministrica Obuljen Koržinek. Mi bismo željeli da to bude nacionalni festival. Slavonija nema nijedan. I to smo tražili i potpisali su svi gradovi i župan, koji je to prije šest mjeseci poslao Ministarstvu, ali odgovor nije dobio. Slavonija jedina to nema, a 30 godina traje ovaj festival, 600 predstava je odigrano. Mi tražimo samo da možemo pokrivati troškove. Ove smo godine bili skoro u bankrotu. Ja sam dao svog novca da pokrijemo trošak. Imamo još i ljetno kino. To nas održava da možemo preživjeti, ali ne možemo time pokrivati Festival glumca.