Ime Alana Hranitelja itekako znaju ljubitelji kazališta i mode diljem svijeta. Wikipedia ga predstavlja kao svjetski slavnog slovenskog kostimografa, a Alan je "naš". Rođen je u Zagrebu, živio je u Zaprešiću, u kojem mu i danas živi majka, zagrebački je đak Škole za umjetnost i dizajn. Sredinom osamdesetih seli se u Ljubljanu, u kojoj je započeo njegov nevjerojatan umjetnički put. Otišao je na poziv poznatog redatelja Dragana Živadinova i prva predstava za koju je radio masku bila je "Krist pod Triglavom" 1986. godine. Na sreću, posljednjih godina sve je češće u Zagrebu, ponajprije zbog kostimografija koje radi za hit-predstave zagrebačkog Baleta. Sve je počelo "Anom Karenjinom", slijedila je "Smrt u Veneciji", a baš večeras vidjet ćemo premijeru baleta "Gospođa Bovary", koju je režirala i koreografirala Valentina Turcu, a on je kostimograf.
Nakon duljeg vremena ponovno ste u Zagrebu? Kako vam izgleda grad nakon teškog potresa?
Iskreno, malo žalosno. Neki dan šetao sam se po centru i tu, nadomak kazalištu, vidio zgradu povezanu nekim sajlama. To je strašno! Žalosno. Smjestili su me u stan blizu kazališta, tu u Preradovićevoj, i taj kazališni stan zaista je lijep, ali zgrada je u užasnom stanju. I slušam ljude i njihove priče o potresu i njegovim posljedicama i teško mi je vjerovati da se Zagreb nikada neće vratiti na staro, da vrijeme prolazi, a ništa se ne obnavlja.
Možda je bolje prijeći na veselije teme. Ovdje ste zbog nove suradnje s koreografkinjom Valentinom Turcu i novog baleta. Po čemu je rad na "Gospođi Bovary" bio poseban?
Zbog same te priče, koja duboko dotiče emocije u nama. To je klasičan balet, ali Valentina ima svoj način rada i ona je zapravo napravila dramsku predstavu, dramu koja se pleše. Rekao bih da sam i ja zapravo napravio dramske kostime, naravno uz odgovarajuću tehniku kojom su oni izrađeni, a koja dozvoljava da se u njima pleše. No, kao i uvijek, suradnja s Valentinom počinje od činjenice da smo nas dvoje veliki prijatelji, da dugo profesionalno surađujemo, da se odlično razumijemo i da smo po svemu dobar tim.
Njezina režija i vaši kostimi prebacili su roman u naše doba?
"Madame Bovary" je priča za sva vremena, za bilo koje doba, bilo koji grad, društvo, za sve ljude... Svi se možemo prepoznati u toj priči, ma koliko ona bila tragična.
Možete li objasniti koliko je teško napraviti baletne kostime?
Za baletni kostim stvorena je posebna tehnika šivanja, a njima treba prilagoditi i materijale. Primjerice, ne mogu se materijali za operu, barem ne svi, koristiti za balet, osim ako nije zbog nekog posebnog koncepta neki kostim drukčiji. No ovdje u HNK Zagreb zaista moram pohvaliti radionice. Tu rade izuzetni ljudi, oni stvarno mogu napraviti sve što zamislim, a uz to su tako topli i dragi da mi se i zbog njih drago vraćati u Zagreb. Ovdje mi je zaista jako lijepo raditi.
Prve vaše velike baletne kostime vidjeli smo u "Ani Karenjinoj" Lea Mujića, i tada mi je Edina Pličanić, koja je plesala naslovnu ulogu, rekla da su to haljine u kojima nesputano pleše, a svaku bi mogla nositi na bilo kojem crvenom tepihu?
Istina je. Ne samo za balet nego i za drame, ja pokušavam potpuno "očistiti" kostim. To, naravno, ovisi o temi, a uvijek kažem da kostim mora biti u službi predstave, a ne da on "viče" sa scene. Ne volim kada su stvari u kazalištu previše kostimirane. Tako smo i "Gospođu Bovary" očistili. Kostimi su takvi da bi, da nema špica i plesnih papuča, sve izgledalo kao da je to odjeća običnih ljudi.
Moglo bi se u njima odšetati i tu, u Frankopansku?
Apsolutno! Samo je jedan kostim poseban. U "Karenjinoj" to je bio promišljeni haute couture (visoka moda, op. a.) i sjećam se kako je zapravo bilo divno raditi s Edinom. I ovdje ona ima jedan poseban kostim, moderan, dizajniran, a i u njemu bi mogla navečer u izlazak.
Što je bilo ključno da od mode krenete prema kostimografiji?
Kostimografija ima drugu namjenu, drugu osnovu. Moda je super, ali shvatio sam da meni za moju kreativnost treba nešto drugo. U teatru je uvijek prisutna neka priča i sve što radimo ima svoje značenje. I uvijek imaš pred sobom osobu za koju radiš, ne samo karakter. Lik koji ta osoba stvara. Ja sam kostimograf koji puno razgovara s glumcima, plesačima, pjevačima. U modi je to posve drukčije, kreiraš kolekciju, a ne znaš za koga.
Koliko je to i pitanje karaktera? Moda je u trenutku kreacije samotni posao, a kazalište je uvijek timski rad?
Apsolutno. Za kazalište je jako bitna komunikacija, i meni iz pozicije kostimografa treba baš komunikacija. To je osnovna vještina koju treba svladati u kazalištu, jer kroz sve te razgovore dolazi se do rješenja. Nisam tip kostimografa koji donese skicu i sve treba biti po toj skici. Ne, skica je samo osnova za razgovor iz kojeg se zatim razvije kostim, koji na kraju može biti posve drukčiji ili tek malo prilagođen. Uvijek prihvatim sugestije, jer način na koji glumac, plesač ili pjevač gradi svoj lik meni daje mnogo ideja o tome kako taj lik mora i izgledati.
Koliko su za sliku predstave važne boje kostima? Moram vam priznati da sam tek na drugom gledanju "Smrti u Veneciji" shvatila da su svi kostimi crno-bijeli, jer je vizualni dojam predstave bio toliko čaroban da mi je to isprva posve promaklo.
To je super. Danas je kostimografija jako različita od onog kako se radilo prije recimo desetak ili dvadeset godina, da ne idemo previše u prošlost. Kostim i scena moraju biti jako povezani i nenametljivi. Ako se kostim previše "dere" sa scene, to nije dobar kostim. On mora biti druga koža glumca i tada gledatelj osjeti atmosferu i dobije sve poruke koje mu taj dio predstave treba prenijeti. Najbitnije je da se sve slije u jednu jedinstvenu sliku, a ova vaša primjedba upravo to dokazuje.
Po ovom o čemu mi govorite jasno je da u kostimografiji težite svojevrsnom minimalizmu dovedenom do savršenstva, a kada gledam vaše odjevne skulpture na izložbama, čini se da ste podvojena ličnost...
Jesam, jesam! (smijeh)
... jer ta su vaša djela svojevrsna obrada baroka, potpuno nakićena...
Nikada nisam kazalište doživljavao kao ispušni ventil za svoju kreativnost. U kazalištu kreativnost mora biti profesionalno kontrolirana, strogo u službi predstave. A kada radim za svoje modne izložbe, tu se mogu igrati i doista mogu sve što hoću. Zadnju veliku izložbu imao sam u Ljubljani 2019., bilo je tu kostima, ali moje kreacije zapravo su bile skulpture. Jasno se vidjela razlika iako su mi danas i te modne i izložbene kreacije jednostavnije nego prije. Sada su ih obilježile boje, koje su postale jače i osobnije. I sada radim na novoj izložbi i imam osjećaj da su se srele te moje dvije strane, da sam ih uskladio. To se dogodi s godinama, za to treba zrelosti, životnog iskustva, kilometraže u poslu, mira i ravnoteže. Ali jako je lijepo kada se to dogodi. Kada radim za izložbu, opet sve počinjem skicom, ali onda, kada počne izrada, čini se da taj komad sam govori što hoće. Baš kao i u predstavi! Koliko puta mi u kazalištu kažemo: "Predstava nam sama govori što hoće, što trebamo maknuti, što pojačati".
Gdje za kreacije koje nisu kazališne crpite inspiraciju? Jesu li to putovanja, knjige, filmovi ili neki unutarnji svjetovi?
Sve izlazi iz podsvijesti, ali treba svaki dan "hraniti" svijest da bi to proradilo. Ljudi znaju zanemariti te stvari, a ja volim taj rad na sebi. Sve to crpim iz svog plusa i minusa, iz unutarnjih demona, koje svatko od nas nosi u sebi.
Kako ste proveli pandemijske godine?
Isprva sam se naspavao, odmorio, pospremio stan... Nije mi to bilo previše strašno jer živim sam i znam biti sam. Zapravo volim samoću i ona mi treba. Nakon toga počeo sam raditi, razradio sve ideje za novu izložbu, koja je spremna i čeka realizaciju. Radilo se u kazalištima, a ovo ljeto bit će dosta posla i svi se nadamo da mašinerija koja se pokrenula neće stati. Mislim da je važno raditi, da se uz rad i situacije poput pandemije lakše prebrode.
A malo odmora?
U životu sam bio na tri godišnja odmora, i to ona na koja su me nagovorili prijatelji. Tada sam shvatio da nisam tip za odmor, posebno ne za more. Čovjek sam velikih gradova: Pariz, London, New York, Berlin... u kojima se možeš izgubiti, a svaku si večer u kazalištu. U muzejima bih mogao živjeti, ja sam onaj koji prvi ujutro stoji na ulazu i kojeg zadnjeg izbace prije zatvaranja. No ovog me ljeta čeka posao, već u listopadu opera "Nikola Tesla", zatim u studenom u Mariboru nova baletna "Madame Bovary" pa se vraćam u Zagreb na operu "Šišmiš", koju režira Krešo Dolenčić. U ožujku u Ljubljani radim operu "Onjegin", a u lipnju "Figaro" na Salzburg festivalu. Dakle, ovo ljeto radim skice za sve to. Radno i opušteno, baš kako volim.