Kada govori o odluci da se kandidira za mjesto ravnatelja Zagrebačkog kazališta mladih, između redaka Dubravke Vrgoč čita se teško nezadovoljstvo stanjem u kojem je prije tih šest godina bilo hrvatsko kazalište.
Kakvoga ga želi i sanja najbolje dokazuje u svojoj matičnoj kući koja je na listu najnovijih uspjeha upisala premijeru “Garaže” u New Yorku. A ono što uz brojna gostovanja i koprodukcije svakako treba upisati pod veliki osobni plus jest njezina odluka da vrata ZKM-a širom otvori mladim hrvatskim autorima.
Dogovarajući razgovor definirale smo da će nam glavna tema biti predstojeće koprodukcije koje će ZKM raditi sa stranim kazališnim kućama. Čitajući materijale koje ste mi poslali, nametnuo mi se zaključak da je, dok Hrvatska još čeka, ZKM već ušao u Europu.
U zadnjih pet godina smo jako često gostovali, a posebno me zanimaju baš koprodukcije, i to zbog više razloga. Jedan je, naravno, financijski, jer pokazalo se pametnim u ovim teškim recesijskim vremenima raditi na predstavi tako da se smanje vlastita ulaganja. No, to ipak nije osnovni razlog. Važnija je protočnost umjetnika. Do sada smo imali nekoliko koprodukcija, i to različitih modela, a svaka je bila uzbudljiva na svoj način. Prva je bila s teatrom Jana Fabrea kada smo za predstavu “Rekvijem za metamorfozu”, koja je premijerno izvedena u Salzburgu na jednom od najvećih svjetskih festivala, dali dva glumca, Katarinu Bistrović-Darvaš i Franu Maškovića. Njihova iskustva u takvoj svjetskoj produkciji neusporediva su s onima što im mi možemo pružiti. Zatim smo radili koprodukciju s teatrom iz Saint-Etiennea, kada je isti redatelj radio isti tekst (kostimi, scena, šminka), koja je putovala na relaciji Zagreb - Saint-Etienne. Sve je bilo isto, samo sa dva različita ansambla. Tri dana nakon zagrebačke premijere došli su nam francuski glumci i taj je susret bio nezaboravno iskustvo.
I sada ću si dopustiti jednu misao iz perspektive kazališne kritičarke, a ne ravnateljice kazališta: naše mračne devedesete dovele su nas do izoliranosti. Tada nismo putovali i nismo imali mogućnosti vidjeti što rade drugi, usporediti. Time se urušilo hrvatsko kazalište i zato mi se u trenutku kada sam došla (prosinac 2004., nap. a.) najvažnijim poslom činilo otvoriti ZKM i unutar zemlje i prema Europi.
Godine 2008. pristupili ste Europskoj kazališnoj konvenciji?
Ona okuplja četrdesetak europskih kazališta i započeli smo s programima razmjene. Time smo postali poznati u Europi. Prije godinu dana su me pozvali da na konferenciji njemačkih dramaturga govorim o koprodukcijama i ondje sam čula ono što me neizmjerno razveselilo, da je ZKM jedno od najperspektivnijih mladih kazališta iz ovog dijela Europe. To je najbolji dokaz da smo upravo gostovanjima i koprodukcijama na pravom putu, da je to proširilo glas o nama cijelom Europom.
Dobar glas, sudeći po najnovijoj najavi da sljedeću koprodukciju podupiru Ministarstvo kulture i Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke.
Zanimljivo, za tu koprodukciju došao je k meni novi intendant Gradskog kazališta iz Braunschweiga i ponudio mi da se zajedno javimo na natječaj koji je otvorilo Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke. Oni su bili jako dobro upućeni u životnu priču židovskog izumitelja Davida Schwartza, prvog izumitelja zračnog broda.
Dakle, nove nas predstave vode u pionirske dane čovječjeg leta?
Priznajem da o toj priči nisam znala doslovno ništa. Oni su mi ispričali kako je Zagrepčanin David Schwartz izumio cepelin i kako ga nikomu nije uspio prodati, a njegova je udovica grofu Zeppelinu prodala projekt. Dakle, priča o ljudskom letu potječe iz Zagreba, a Braunschweig je prvo zrakoplovno središte u Njemačkoj. Uz to, oni, kao i mi, imaju dječju scenu, pa smo dogovorili da u taj projekt, koji traje dvije godine, uključimo i njih.
Ostatak razgovora s Dubravkom Vrgoč možete pročitati u subotnjem Večernjakovu prilogu Obzor.