Kazalište ne smije bježati od priče, ali ni od duha vreman u kojem nastaje

Igor Vuk Torbica, mladi srpski redatelj, prvi put režira u Hrvatskoj. U ZKM-u radi predstavu „Hinkemann“, po motivima Ernsta Tollera, čija je premijera zakazana za subotu 7. studenoga. U Zagreb je stigao sa sjajnim preporukama: pažnju kazališne javnosti privukao je još na trećoj godini Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu ispitnom predstavom, Nušićevim „Pokojnikom”, koji od tada igra na sceni „Bojan Stupica” Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu. Prije njega u Zagreb je stigao njegov rad, jer na 39. Danima satire vidjeli smo njegovu nagrađivanu režiju “Razbijenog vrča” Heinricha von Kleista.

Na pitanje kako mu je raditi u ZKM-u skromno odgovara:

– Nemam ja još dovoljno iskustva da bih uspoređivao kazališne kuće, ali ovo je zaista najbolje do sada. Stvarno uživam. Imam dojam da sam rastao s ovom ekipom, da su nas odgojili isti filmovi, ista kultura... Mi imamo zajednički jezik, nismo ga morali stvoriti jer je već bio tu.

Nevjerojatna sreća

Torbica ja osnovnu i srednju školi završio u Rovinju i Puli, a nakon toga se (zbog djevojke) našao u Beogradu i umjesto studija dizajna izabrao režiju. U novom projektu ZKM-a radi sa sjajnom glumačkom ekipom, tu su među ostalim: Mia Biondić, Frano Mašković, Doris Šarić Kukuljica, Dado Ćosić... a na to da ima i nevjerojatnu sreću jer je sada dio ansambla ZKM-a i Rakan Rushaidat, kaže:

– On je jedan od najtalentiranijih glumaca s kojima sam radio. Pred takvim talentom redatelj se može samo nakloniti, čuvati ga, usmjeriti ga kako bi se taj talent najbolje vidio. Mislim da ono najbolje za Rakana tek dolazi, da su one najveće uloge tek pred njim, a posebno mi je zanimljiv jer nema jaku stigmu komediografskog ili dramskog glumca. On doslovno može sve. I kada smo ovdje razgovarali o njegovoj ulozi, rekli smo: ‘Nemojmo se određivati i ograničavati. Iako ovo jest drama, zapravo tragedija, mnogo je i drugih nijansi’ – objašnjava.

Glavno pitanje kojim se Toller bavi u “Hinkemannu” jest kakve šanse za normalan (i / ili) sretan život ima čovjek koji je prošao pakao rata, iz njega izišao kao invalid, lišen muškosti, a koji živi u društvu koje mu ne omogućava ni elementarne uvjete za egzistenciju, a Igor Vuk Torbica kaže da je predstavu koncipirao tako da publika vidi kako izgleda prava ansambl igra:

– Bit je u posvećenosti svih dramskom djelu, predstavi. To je kazalište kakvim se želim baviti – naglašava te objašnjava da je upravo on izabrao taj tekst. Uz poziv da dođe raditi u ZKM ravnateljica Snježana Abramović Milković poslala mu je i svoje želje, a Torbici je odmah sinula ideja o “Hinkemannu” jer je, kako kaže, to tekst koji je odavno želio raditi. Priča o izboru teksta dovodi nas na temu o kojoj se već duže vrijeme raspravlja i u zagrebačkim i u beogradskim kazališnim krugovima: kakav teatar treba 21. stoljeću, je li to još uvijek kazalište koje priča priču.

S nama još od pećina

– Ja najiskrenije ne znam za nešto što nije priča. I tri su točke na papiru priča, ljudski mozak ima potrebu da ih pretvori u neki tok i smisao. Priča je stara koliko i naša civilizacija, još od pećina je s nama i toliko je ukorijenjena u civilizaciji da je se nikada nećemo riješiti. Kazalište je stvoreno na tome i ne mislim da je naša zadaća da pobjegnemo od priče. Naš je posao pronaći scenske mehanizme, jezike i znakove koji tu priču transcendentiraju na moderan način. To se odnosi na sljedeće: postići duh vremena, da znamo ovo je sada i ovdje. Ja sam jedan od onih koji misle da je kazalište sve ono što stvoriš od njega. I tu ne trebaju postojati dogme. Posljedično tome postoji samo dobro i loše kazalište. Naravno, ono dobro je postavljeno u određeni kontekst i misao koncept – objašnjava.

Dok razgovaramo o kazalištu, jasno je da izuzetno poznaje hrvatsku scenu, da redovito dolazi u Zagreb i prati predstave, poznaje glumce, autore... Tako je u “Hinkemanna” doveo i gosta – Ozrena Grabarića, za ulogu za koju kaže kao da je pisana za njega, a upravo je Gavella i njegovo novo autorsko odredište u Hrvatskoj, ali tek u sljedećoj sezoni.