Kulturna tema svih tema posljednjih je dana umirovljenički status nacionalnog prvaka Drame HNK Zagreb Dragana Despota. Glumac u svojim najpotentnijim godinama, s važnim ulogama u rasprodanim predstavama, našao se u rascjepu između Ministarstva kulture i činjenice da se u njegovu kazalištu "mijenja vlada". Dubravka Vrgoč, intendantica HNK Zagreb, kojoj mandat istječe 1. rujna, kaže da, osim službenih dokumenata koje je HNK Zagreb poslao medijima, i nema što reći, jer su joj ruke bez dozvole Ministarstva vezane.
Korona je doslovno poharala kulturu, nedavno smo uz Noć muzeja čuli koliko su posjetitelja izgubili u 2021. No HNK Zagreb ipak je pun. Kako vam je to uspjelo?
Jedno smo od rijetkih kazališta u Europi koje je u ovim kriznim vremenima sačuvalo publiku. Pratim europska kazališna zbivanja i teatri su, primjerice oni u Belgiji, Francuskoj, Norveškoj, dijelovima Njemačke... u vrijeme korone izgubili gledatelje. Ta su kazališta bila dugo zatvorena i ljudi su pri tome izgubili naviku odlaska u kazalište. Navikli su se ostajati kod kuće, pratiti filmove ili TV serije. Pokazalo se to iznimno opasnim, napose u kontekstu nekih od trenutačnih razmišljanja da bi repertoarne naslove bilo unosnije zamijeniti komercijalnim hitovima. Mi smo u to vrijeme činili sve da bismo ostali u kontaktu s publikom, prikazivali smo online predstave, pjevali po zagrebačkim kvartovima, izgradili scenu ispred kazališta i organizirali Ljetne večeri HNK. Bili smo na sve moguće načine sa svojom publikom, stoga je i nismo izgubili. Statistika kaže da je prosjek gledanosti naših predstava u protekloj godini bilo 92%. Rijetko bi se koje europsko kazalište tim brojem moglo pohvaliti.
Kakvo je stanje u blagajni kazališta, jer jasno je da prihodi ud ulaznica nisu isti kada je u kazalištu 700 ljudi ili kada ih je 150, posebno na najpopularnijim predstavama za koje je gotovo nemoguće "uhvatiti" ulaznice?
Završili smo prošlu godinu s plusom na računu. Vlastitih prihoda imali smo 6,1 milijun kuna. Izvodili smo predstave s različitim brojem gledatelja, one s razmacima i one s COVID potvrdama i punim gledalištem. Tako da smo tijekom prošle godine u gledalištu imali raspon od 120 do 700 gledatelja. No i za one predstave s punim gledalištem tražila se karta više, kao za "Genijalnu prijateljicu", "Decadance" i "Trubadura", možda je potražnja čak bila i veća nego u normalnim uvjetima. Doista je zadivljujući interes gledatelja u tim nemogućim vremenima. Pokazalo se da je teatar, kada je sve drugo bilo zatvoreno, ljudima bio jedno od rijetkih sigurnih mjesta koje je nudilo ne samo utjehu u traumatičnim nesigurnostima nego i mnogo više od toga. Teatar se očitovao kao nezaobilazna potreba s kojom smo lakše preživljavali pandemijski kaos.
U posljednjih godinu dana u Drami ste otvorili niz novih tema koje su zanemarene u našim kazalištima. Nazovimo ih ženskim temama, iako je, naravno, tema medicinski potpomognute oplodnje i roditeljstva i jaka muška tema. Treba li na čelu kazališta biti žena da se izbori za te teme?
Ne nužno. Žene su možda samo više senzibilizirane za te teme. Ženske su teme sve popularnije u europskom teatru. Čini se da su se napokon spisateljice, redateljice, dramaturginje, glumice i gledateljice izborile za svoje mjesto. Muškarcima se često pripisuju tzv. "velike i važne teme", one koje određuju sudbinu svijeta, a žene pišu iz vlastitog iskustva, o obiteljima, djeci, odrastanjima, brakovima, strahovima, uzvraćenim ili neuzvraćenim ljubavima, žudnjama... o onim svakodnevnim temama na se koje često spotičemo i ne nalazimo odgovore, o pitanjima naše osobne povijesti. Zato i postoji kazalište, kako bismo postavljali pitanja, ako već ne uspijevamo na njih naći odgovore. Kazalište se uostalom na neki način i dužno baviti aktualnim društvenim temama, kao što se Tena Štivičić u svojoj drami "64" bavi temom umjetne oplodnje, dok se u "Tri zime" bavila tada iznimno aktualnom temom nikad razriješenih ideoloških podjela u našem društvu. Čini se kako su obje teme s jednakim zanimanjem prihvaćene među gledateljima, a kako su ispričane iz tzv. ženske perspektive, čine se još uzbudljivijima.
Otvorili ste i vrata novoj generaciji autora. Nije li to jedna od glavnih zadaća središnjeg nacionalnog teatra, koja je godinama bila zapuštena?
Doista mislim da je to jedna od najvažnijih zadaća svakoga nacionalnog kazališta. Ono mora prepoznati senzibilitet vremena i na njega odgovoriti, a to se najtočnije može prepoznati u rukopisima nove generacije autora. Oni govore o onim temama koje nas se izravno tiču i s kojima se s lakoćom identificiramo. Slavno razdoblje Drame zagrebačkog HNK počelo je dvije i pol godine nakon našeg dolaska izvedbama drama "Tri zime" Tene Štivičić i "Ljudi od voska" Mate Matišića, adaptacijom romana "Ciganin, ali najljepši" Kristiana Novaka pa nedavno "64". Nakon pedeset godina pokrenuli smo natječaj za dramski tekst i promovirali pjesnikinju Moniku Herceg kao dramsku spisateljicu te joj izveli nagrađenu dramu "Gdje se kupuju nježnosti". Upravo su ti komadi i najviše privukli publiku, čak i onu koja nikada do tada nije dolazila u zagrebački HNK. Do posljednjeg mjesta ispunjena gledališta svjedočila su o tome kako je nova generacija autora i zaslužna za povratak publike.
Koliko je važna međunarodna suradnja HNK Zagreb i može li se danas za bilo koje kazalište reći da je relevantno ako ostaje u granicama svog grada, svoje zemlje?
Ne može se neko kazalište smatrati relevantnim ako ga se ne prepoznaje dalje od njegove ulice ili grada u kojem se nalazi. U globalnom vremenu kazalište se mora nametnuti svojim repertoarom, svojom estetikom, svojim kazališnim govorom i svojim porukama, i to u mnogo širem prostoru od onog koji pripada lokalnoj zajednici. Ono mora postati što vidljivijim na mapi kazališne Europe. Otkad se bavim ovim poslom, to mi je jedan od prioriteta. Tako sam i zagrebački HNK predstavila Europi, i to ne samo gostovanjima, kojih bi zasigurno bilo više da nas pandemija nije zaustavila, nego i koprodukcijskim projektima, ali i velikim europskim kazališnim projektima. Platforma Opera Vision predstavila je putem live streama naše domaće opere "Nikolu Šubića Zrinjskog" i "Eru s onog svijeta" na web-stranicama prestižnih europskih opera, a putem platforme YouTube-kanala pratili su ih gledatelji u Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji, čak i Australiji. Projekt Prospero, financiran europskim sredstvima u iznosu nešto višem od milijun eura, okupio je važne partnere, kao što su pariško kazalište Odéon-Théâtre de l'Europe, berlinska Schaubühna, Théâtre de Liège, Emilia Romagna Teatro Fondazione iz Modene, Göteborgs Staatheatre, Teatros del Canal iz Madrida i Teatr Powszechny iz Varšave, a projekt "Kazalište u tranziciji", u kojem sudjeluju Nacionalni teatar iz Lisabona, Théâter Vidy-Lausanne, kazalište Dramaten iz Stockholma, Nacionalni teatar iz Vilniusa, Comédie de Genève te Théâtre de Liège, bavi se temom "održivog kazališta" i problematikom klimatskih promjena. Ti su projekti zagrebački HNK postavili u žarište interesa europske kazališne javnosti i učinili ga atraktivnim partnerom u budućim međunarodnim projektima.