Sjedi bucmasti Petar kao stijena u prvoj klupi točno ispred mene. Pogleda i procijeni kakve sam volje. Ispruživši ruku, naivno ukrade napolitanku ili voćni bombon s moje dotrajale katedre. I nasmije mi se dobrodušno. Nevjerojatno je koliko to dijete voli jesti, toliko da sam u početku pomislio da ga doma ne hrane. Odmah sam odbacio tu pretpostavku s obzirom na njegovu kilažu. Usto, pripovijeda mi na početku sata na kojem trebamo govoriti o hrvatskoj gramatici o tome kako mu je mama baš danas za doručak na brzinu ispohala šniclu, trlja zadovoljno ruke kada se na ražnju okreće svinjče, u školskoj kuhinji na zgražanje tete kuharice u džepove natrpa sendviče, jabuke i naranče da mu ne uzmanjka za kasnije. Upija taj simpatični učenik petoga razreda osnovne škole pozorno i spremno sve pojmove iz teorije književnosti, sudjeluje dobrovoljno ili prisilno na moj nagovor na različitim dječjim književnim natječajima i festivalima, neke su mu priče i objavljene mojim zalaganjem i poznanstvima u prigodnim zbornicima ili na mrežnoj stranici škole.
Znam da bi maleni Pero veoma rado postao slavnim i poznatim književnikom. Kako mi je bio naglasio, bijaše to htijenje odveć davno rođeno u njegovu umu kada je još kao nerođeno dijete slušao kroz vodu majčine utrobe skladne zvuke govorenoga jezika našega, kada je izgovorio s nekoliko mjeseci svoje prve riječi materinskoga nam jezika, a zatim ih je već s pet godina počeo nespretnom rukom utiskivati i klesati na bijeli papir bez crta i polako čitati. Već je odavno na zgražanje svojih obrazovanih roditelja, koji nesumnjivo namjeravaju vrsna sina uputiti u pravcu liječništva ili odvjetništva, ili pak na iskrenu radost raščupane učiteljice razredne nastave na pitanje što želi biti kada odraste, jednom riječju odgovarao – književnik. U drugom slučaju rekao bi – pisac. Iako nije ni pravo znao u čemu se točno razlikuju te dvije bliskoznačnice, što sam neprimjetno provjerio na jednom nastavnom satu, bio je uvelike upućen u spisateljski posao.
– Kako pisati kao što dobri pisci pišu? – mučilo ga je. Obrati mi se za pomoć.
– Ukradi od drugih pisaca što više možeš – podučih novaka. – No pazi da tvoj novi sastavak ne bude potpuno isti kao i radovi onih ljudi od kojih si ukrao. To se onda naziva plagijat.
Nisam još bio dovoljno istražio je li u kojoj drugoj struci ili u kojem drukčijem zanimanju krađa materijala za reciklažu toliko tolerirana, dopuštena, pa čak i hvaljena, kao u umjetnosti. Još da u današnjem svijetu smijem djecu učiti – ukradi... Shvatio je moj mali Pero.
I danas, kada ga sretnem na belečkim ulicama, znam iz podsvijesti da sam barem malo zaslužan što je postao poznati književnik. Piše guščjim perom moj Petar, moja tvrda gromada odvaljena iz bogate i vrijedne hrvatske književne tradicije od Bašćanske ploče do danas, pjesničke centone (lat. cento genitiv centonis: krparija, od grč. ϰέντρον) sastavljene od brojnih stihova velikih europskih pjesnika, stvara on književne palimpseste brisanjem i preispisivanjem pojedinih riječi i rečenica iz tuđih tekstova, a ni snažne metatekstualne i intertekstualne književne igre sa starijim i novijim piscima hrvatskim nisu mu strane. Sudjeluje bucmasti Perica na brojnim književnim festivalima, objavljuje godišnje najmanje tri, četiri zbirke kratkih priča ili pjesama. Honorarno radi na svoju veliku radost i u stručnim komisijama za vrednovanje literarnih radova mojih sadašnjih učenika, književnih novaka. Budući da nisam bio sam sposoban tijekom nastavničkoga života od drugih ukrasti ono što su mi godine i struka ponudili, što nisam uspio reciklirati tuđe zamisli i kulturne predodžbe u nov i neponovljiv književni proizvod, još uvijek sjedim za istom drvenom katedrom puneći dječje glavice vrstama riječi, padežima, glagolskim vremenima i glasovnim promjenama, dok moj mali Petar uživa u svojoj veličini nastaloj književnom reciklažom. Pa kada je to već tako, sretni moj bucmasti Pero koji si okusio slatkoću raznovrsne hrane s Homerove bogate trpeze, dopuštam ti da i ovaj moj očito neuspjeli i odbačeni književni tekst pretvoriš iz smrdljivoga smeća u svoje nove umjetničke kreacije i ispuniš svoje književne ambicije.
– Zašto se tako lako od njega odvajate, učitelju? – pitaš me.
Valjda bi već dosad trebalo biti jasno da sam ga sastavio od književnoga otpada.
Nije li tako, moj Perice?
VIDEO Pobjednici natječaja za kratku priču 2019. su Ivana Šojat, Zoran Malkoč i Luko Paljetak:
Pa i jal i ljubomora mogu lijepo nadahnuti nekoga da piše. Nije zabranjeno.