Rolling Stonesi 26. rujna u St. Louisu započeli su lani odgođenu američku turneju od 12 stadionskih koncerata, a prošlog utorka održali su prvi nastup u Bostonu, gdje se već tjednima pripremaju. Zbog toga članovi grupe nisu niti otišli na sprovod bubnjara Charlieja Wattsa u Veliku Britaniju, jer bi zbog pandemijskih mjera morali provesti nekoliko tjedana u samoizolaciji. Što bi opet odgodilo početak turneje o kojoj se ovih tjedana priča više nego što zaslužuje.
Da nije ovakva situacija, radilo bi se o još jednom ukazanju Stonesa, ali odlaskom Wattsa stvari su se zakomplicirale. Prvi nastup sa zamjenom Steveom Jordanom bio je zapravo privatni koncert obitelji Kraft za 300 uzvanika u šatoru razapetom pored Gillette stadiona u Bostonu, čiji je Robert Kraft i vlasnik. Iako je i sam Jagger s pozornice između “skraćenog”, ali dobro plaćenog programa od 15 izvedenih pjesama poručio da ga posvećuju Wattsu, spomenuo je i 59 radnih godina provedenih i “odsviranih” s njim.
Suza nije kanula, ali baš ta izjava cijelu priču i doslovno stavlja u pravi kontekst i pokazuje razmjene iznenadne promjene, što potvrđuju i snimke nastupa koje su procurile po društvenim mrežama.
Naravno, nekoliko amaterskih snimaka mobitelom nisu tehnički dovoljno dobre da bi se procijenio ukupan dojam svirke s Jordanom, ali, što je bilo i za očekivati, bez obzira na profesionalizam koji će odraditi svoje, definitivno se čuje da se ne radi o istom bendu. Pitanje “imaju li ovakvi Stonesi uopće pravo zvati se Stonesi?” pravno ima potvrdan odgovor, a prihvatljiva je i želja članova da nastave svirati i obilježe nikome drugome dostignutu obljetnicu 60 godina rada 2022., što bi zasigurno podržao i Watts.
No, što se tiče “pravih” Stonesa, čini se da će ipak biti po onoj “tko je jamio, jamio je”, tj. “tko je (prije) vidio, vidio je”, jer nova verzija benda definitivno je izgubila podosta od prepoznatljivog zvuka, lakoće, šarma, ritmičke prepoznatljivosti i sviračkog konteksta za koje je Charlie Watts bio nezamjenjiv sastojak. Čuje se to i s mobitelskih snimaka, pa od ovoga tjedna Stonesi postaju neki malo drukčiji bend. Nije niti to najgore, a nisu niti prvi, pa nije zgorega podsjetiti se na nekoliko usporedivih primjera suvremenika Stonesa, kad su rock velikani ostajali bez ključnih članova i nastavili raditi dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Najneuspješniji je vjerojatno bio pokušaj The Doorsa da nastave bez Jima Morrisona u sedamdesetima, da bi se tek desetljećima poslije odlučili za dovođenje u postavu nekoliko pjevača, jer su tada već bili daleko od “realnog” vremena stvarnih nekadašnjih uspjeha. Puno je teže bilo The Who, čiji je bubnjar Keith Moon preminuo 1978. kad su bili u naponu nove snage i povratka u formu, pogonjenom dolaskom punka i novog vala, s tek objavljenim odličnim albumom “Who Are You” i sjajnim dokumentarcem “The Kids Are Alright”. No, glavni autor grupe i gitarist Pete Townshend, kao i ostali članovi grupe, imao je golemu energiju i podosta novih pjesama, pa su uz pomoć bubnjara Kennyja Jonesa The Who uspjeli preživjeti do 1982., kada su se prvi put razišli.
Sve moguće “povratničke” turneje nakon toga, koje traju do danas, također su bile ukazanja neke sasvim drukčije grupe od one prvobitne, ali moram priznati da su bili izvrsni na koncertu u bečkoj Stadthalle 2016., što ne bih pretpostavljao da je moguće da ih nisam vidio uživo. Pogotovo u današnje vrijeme revizionizma pop-kulture, kada se daleka povijest cijeni više nego koje desetljeće prije, čak se čini da ovakvi naoko blasfemični pothvati imaju više opravdanja nego nekada. S druge strane, komotno ih možemo zvati i cover-bendovima, ali je neporecivo da sami još uvijek najvjerodostojnije izvode “svoje” pjesme.
A čini se da je upravo kontinuitet ono što može dati smisla ovakvim “smicalicama”, što je adut na koji Stonesi računaju više nego ostali, jer zaista sviraju bez većih prekida i sve vrijeme podgrijavaju vlastito kotrljanje. Koliko je kontinuitet bitan, vidi se iz primjera Led Zeppelina; nakon što je bubnjar John Bonham iznenada preminuo 1980., grupa je bila među rijetkima kada je krajem te godine objavila da prestaje s radom. Bio je to vrlo staložen potez, iako su Robert Plant i Jimmy Page navršili samo 32 i 36 godina, i bili mladići prema današnjim godištima rock-veterana. Može se pretpostaviti da bi, da su tada nastavili raditi, bili puno bolji nego u nekoliko ad hoc prilika u kojima su poslije kratko nastupili – poput Live Aida ili proslave diskografske kuće Atlantic – gdje su brzopotezno uništili vlastiti renome i predstavili se kao uvreda vlastitoj prošlosti. Čak i solidan, profesionalno pripremljen, snimljen i objavljen nastup 2007. u londonskoj O2 Areni, sa sinom Johna Bonhama na bubnjevima, djelovao je umjetno i namješteno, upravo zbog nedostatka kontinuiteta u prethodnih 27 godina. Stoga je zaključak jasan; bolje je svoje bore poput Stonesa stalno pokazivati pod svjetlima reflektora, jer se publika navikne na vas i ne razmišlja o suvišnim detaljima poput toga tko je na bubnjevima, a i lakše se navikne na pravilo “koga nema bez njega se može”.
Dok se kotrljaju Mick i Keith to su The Rolling Stones. Pravu prepoznatljivost im daju Keithova gitara i Mickov glas, a uostalom, ima tu jako puno dobrih pjesama koje bi bile dobre / su dobre i kada ih izvede netko drugi.