Teatar Rugatino ima sjajnu novu predstavu, onu kojoj se odmah nakon premijere može reći da će se za nju tražiti karta više. “ThisChasting” je autorski projekt redatelja Mirana Kurspahića, priča o povampirenom reality showu koji svoje potencijalne voditeljice gurne preko ruba.
Striptiz i šmrkanje kokaina
Sve tri junakinje su nezaposlene glumice kojima je ovo zadnje šansa. Jedna je jednostavno loša i netalentirana, ali uporna u težlji da postane glumica, druga je “princeza” kćer političara čije je mjesto boravka Remetinac, treća u emocionalnom šoku nakon samoubojstva oca i do grla u dugovima koje je on ostavio. U maniri istinskog TV showa, gdje je kazališna publika ona publika koja odlučuje o tome tko će ispastiiz showa a tko pobijediti Kurspahić priču razvija postepeno, s ubojitim humorom koji kako priča teče prerasta u istinske udarce u pleksus.
Glavno je pitanje: kako nisko su djevojke spremne ići za posao iz svojih snova, i slavu koja s njim dolazi u paketu. Tako će potencijalne voditeljice šmrkati kokain, izvesti striptiz, potuči se... ali ipak osnovno poniženje u dno - i slom - dotiču kada svemoćni glas iz režije krene kopati po najintimnijim dijelovima njihovog privatnog života.
Naravno, pitanje o granicama poniženja i cijeni ljudskog dostojanstva je postavljeno i svima u publici, a redatelj promatračima posvećuje i sam kraj predstave, kada glumice sa scene plješću i skandiraju sve dok publika ne izađe iz Male dvorane Lisinski gdje smo, u subotu navečer, premijerno vidjeli “ThisChasting”.
Oktrutnost ili voajerizam
Kurspahić je ovdje “Veliki brat”, onaj najokturnije vrste, koji propituje i ljudsku potrebu da bude okrutan prema nemoćnima, ili podjednako grozan voajerizam koji nas tjera da gledamo takvu okrutnost i vjerujemo da smo sami na sigurnom. Njegove ideje na sceni su sjajno prevele u život tri glumice: Mirela Videk, kao sjajna praznoglava i stoga opasna natjecateljica, Iskra Jirsak kao neobično distancirana kćer političara čiji je raspad to veći kada padne sa zamišljenih visina, te Mia Biondić koja je u svojoj ulozi uspjela iskomentirati sve New Age budalaštine, ali i stvoriti lik djevojke koja puca pod emocionalnim pritiskom od tragedija u privatnom životu.
Ukratko: pogledajte dokaz da teatru ne trebaju scena i kostimi već hrabrost, pamet i vrhunsko umijeće.
Ovo je sramota.Ovo je prdstava Mirjane Bobic Mojsilovic "Poslednja sansa",koju sam gledala u Beogradu.Promenjen je naslov i dodata su dva lika ali je prica ista...Zar plagijati i u umetnosti?Ne mogu da verujem da ljudi vise ne mogu ni da napisu nista originalno i da se pohvale svojim radom ... http://www.mirjanabm.com/pozoriste.html