Umjetnost, politika, kulturne politike, umjetnost biti političarom... pojmovi su koji oduvijek koračaju paralelno. Slobodnom umjetniku gotovo je nemoguće opstati bez potpore politike, kultura je pak neraskidiv dio međunarodne politike i diplomacije. Političari prisustvom na kulturnim događajima daju im dodatnu vidljivost i težinu, biti dio kulturne elite političaru donosi prestiž. I tako u krug. Ali kad se uklone svi ti odnosi uzajamnih koristi, činjenica je da je dobar dio bivšeg i aktualnog političkog vrha istinski ljubitelj umjetnosti. Tuđmanovi su tako još za službovanja Franje Tuđmana u Beogradu kupovali slike poznatih umjetnika, a 1961., po povratku u Zagreb, njihov je dom bio mjesto okupljanja kulturne i znanstvene elite. Dolazio je k njima i Krleža. Od slikara prvi je predsjednik obožavao radove Ede Murtića, radeći distinkciju između njega kao umjetnika i kao čovjeka jer, kad su se ideološki razišli, Tuđman ni jednu njegovu sliku nije skinuo sa zida svojeg doma, piše u knjizi “Moj život s Francekom” Ankica Tuđman.
Sanader – intendant HNK Split
Stipe Mesić pak obožavao je balet, a njegov nasljednik Ivo Josipović, ujedno i skladatelj, lako je mogao ponijeti naslov umjetnika-predsjednika. Ivo Sanader sakupio je zavidnu zbirku slika, no puno važnije od toga njegovo je pjesničko stvaralaštvo pa ne zaboravimo da je član Društva hrvatskih književnika, a početkom 90-ih bio je i intendant HNK Split. Bivša premijerka Jadranka Kosor redovito se prijavljivala na natječaj za kratku priču “Ranko Marinković” koji je zaštitni znak Večernjeg lista, a ušla je i u antologiju Hrvatske ženske kratke priče “Svaka priča na svoj način” Tomislava Sabljaka.
Aktualni vrh kulturu štuje, no na naš upit o svojim kulturnim preferencijama neki od njih, usprkos želji, nisu našli vremena odgovoriti poput predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića koji redovito prati kazališna zbivanja. Teško je izdvojiti premijeru koju nije pohodio, osim ako je bio poslovno spriječen. Gledao je tako i nedavni “Tulum” u Komediji, balet “Metropolis” u HNK Zagreb, a nije propustio ni njihovu zadnju premijeru, predstavu “Svaki tvoj rođendan” nastalu na temelju teksta Mire Gavrana. Premijer Andrej Plenković, doznajemo, voli Rolling Stonese, a najdraži mu je hrvatski film “Tko pjeva, zlo ne misli”.
Što, recimo, vole čitati ili koje slikare preferiraju? Nisu nam otkrili. No iznimno otvoreno o tome nam je odgovorila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Kada su knjige u pitanju, predsjednica kaže, teško joj je odabrati samo jednog, pa čak i samo nekoliko pisaca, pogotovo zato što je studirala engleski, španjolski i portugalski jezik pa s posebnim užitkom čita književnost na izvornim jezicima.
– Neka djela čitam iznova i iznova, među ostalim Márquezovu “Cien años de soledad” (Sto godina samoće) i “Tres Tristes Tigres” (Tri tužna tigra) Cabrere Infantea ili bilo koji roman Isabel Allende. Moja djeca i ja dijelimo isti Kindle račun tako da često čitam i one knjige koje oni odabiru, od manje poznatog, ali jednako briljantnog romana “Idi, postavi stražara“ Harper Lee, autorice “Ubiti pticu rugalicu“, do “The Book Thief” (Kradljivica knjiga) Markusa Zusaka, koja je mojoj kćeri jedna od najdražih knjiga. Volim čitati i Khaleda Hosseinija te sam pročitala sve što je do sada napisao, a nedavno sam po tko zna koji put ponovno pročitala njegov sjajan roman o dvjema snažnim ženama u vrijeme građanskog rata i talibanske vlasti u Afganistanu “A Thousand Splendid Suns” (Tisuću žarkih sunaca). Taj roman posebno volim između ostalog i zato što sam iz mnogih svojih posjeta Kabulu toliko upoznala taj grad tako da mogu pratiti i zamišljati život junakinja u stvarnom prostoru. Posebno volim i ruske klasike. Naravno, i domaće pisce, od Marije Jurić Zagorke, čije sam romane doslovce “gutala” krajem osnovne škole i u vrijeme čuvanja trudnoće, kad sam pročitala cijelu “Gordanu”, do Mire Gavrana. Međutim, nezahvalno je među domaćim piscima izdvajati pojedine autore jer ih ima puno, a i ne želim uvrijediti nikoga nenamjernim ispuštanjem njihova imena, pogotovo one s kojima sam i osobno bliska.
Zbog poražavajuće statistike čitalačkih navika u Hrvatskoj posljednjih godina, pokrenula je, kaže, i program “Hrvatska čita” kako bi što više školske djece potaknula da zavole i steknu cjeloživotnu naviku čitanja.
– Za vrijeme mojih izmještenih ureda po županijama diljem Hrvatske u pojedinim školama okupimo sve učenike u dvorani i zajedno čitamo klasike hrvatske književnosti od Ivane Brlić-Mažuranić i Mate Lovraka do Ivana Kušana, a ponekad pozovemo da nam se pridruže i suvremeni književnici poput Luke Paljetka ili Mire Gavrana – govori predsjednica pa lako prelazi na likovnost. Naime, ured predsjednice na Pantovčaku opremljen je zbirkom hrvatske moderne i suvremene umjetnosti, stoga ima privilegij biti dnevno okružena velikanima nacionalnog slikarstva i kiparstva.
– Iznimno cijenim mnoge naše umjetnike i njihova djela, kojih sam se prisjetila i nedavno na izložbi 150. godišnjice Hrvatskoga društva likovnih umjetnika. Kao što sam već rekla, nezahvalno je posebno nekoga isticati jer stvarni popis uvijek je daleko širi, no ovom bih prilikom izdvojila nekoliko imena čija me djela uvijek oraspolože svojom duhovitošću i koloritom, pogotovo nakon iscrpljujućeg ritma dnevnih obaveza i gotovo svakodnevnih pesimističnih sadržaja. Djela Vaska Lipovca i Voje Radoičića nose tu kvalitetu, a uz njihovu duhovitost i vedrinu, volim posebno krajolike Medovića i Crnčića, njihove nijanse ljubičastog vrijesa, lavande, uzburkanog morskog plavetnila i strasti prirode pred oluju. Volim kad mi umjetnička djela bude intenzivne osjećaje, bilo da je riječ o osjećaju smirenja pred pejzažima i nijansama plave i boje lavande (nijanse plave od boje neba i mora do boje lavande moje su najdraže boje) do osjećaja uzbuđenja pred oluju jer, odrastajući u Rijeci, jako sam zavoljela kišu i takve slike bude u meni snažne uspomene na djetinjstvo. Moram kazati i da me doista fasciniraju Meštrovićeve skulpture i da sam sretna što sam u životu imala prigodu vidjeti njegove originale i drugdje u svijetu – otkriva Grabar-Kitarović.
Što se tiče kazališta, ne stigne ga, nažalost, kaže, pohoditi onoliko koliko bi željela. Već dulje vrijeme želi gledati predstavu “Tko pjeva zlo ne misli”, ali obveze joj to nisu dopuštale.
– Inače, volim dobru dramu, duhovitu komediju i komičnu operu te posebno balet. Obiteljska je tradicija da svake godine o Božiću cijela obitelj ode pogledati “Orašara” još od Katarinine druge godine života. Moram priznati da sam, nažalost, posljednjih nekoliko godina zbog službenih obveza morala preskočiti taj balet. No zato sam imala prigodu uživati u vrhunskoj izvedbi “Le corsaire” Adolphea Adama u Boljšoj teatru za vrijeme službenog posjeta Rusiji, ali i sjajnoj izvedbi “Labuđeg jezera” baleta HNK. Posljednji put kada sam češće pratila kazališne predstave bilo je u vrijeme dok sam bila veleposlanica u Americi pa sam si znala priuštiti taj luksuz i ponekad otići do Broadwaya. To su posebni spektakli. Djeca su bila oduševljena “Kraljem lavova”, a ja predstavom “Wicked – istinita priča o zloj vještici sa Zapada” iz djela “Čarobnjak iz Oza” koja je ispričana iz perspektive “zle” vještice, čija dobra djela Čarobnjakova PR mašinerija okrene protiv nje, prikazujući ih kao odraz njenih sebičnih i zlih namjera. Nevjerojatno koliko se može naći sličnosti s vlastitim životom. No ohrabrujuće je što predstava ima sretan završetak. Kad je riječ o kazalištu, moram kazati i da sam godinama gledala po dvije predstave dnevno na šibenskom Festivalu djeteta koji moja djeca nisu propuštala od prvog do posljednjeg dana, sve dok nisu odrasla. Puno su naučili i na radionicama na tom festivalu, tako da smo ih nerijetko oslobađali zadnjih nekoliko dana škole, dok su je pohađali u inozemstvu, kako bi na vrijeme mogli stići u Šibenik. Suprug i ja uvijek smo držali da je to iskustvo kazališta i raznih pratećih radionica koje su marljivo pohađali svakog prijepodneva jednostavno bilo barem jednako bitno kao i rad u školi – kaže predsjednica.
No, ako i ne stiže u kazalište, onda čak i na putovanjima ne propušta gledati filmove ili serije, premda najviše od svega, kaže, voli uz kokice, na kauču kod kuće, gledati filmove sa svojom djecom.
Poticaj mladim glazbenicima
– Dok su bili mali, gledali smo uglavnom komedije, a danas gledamo trilere i dobre akcijske filmove. Ne znam zašto ga volim, ali jedan od najdražih filmova mi je “Dan neovisnosti”. Možda zato što je to jedan od idealističkih filmova u kojem se čovječanstvo udruži u borbi za slobodu i dobro protiv zajedničkog neprijatelja. Posebno su mi zanimljivi europski filmovi, volim jedinstvene rukopise pojedinih redatelja, poput Luca Bessona. Nezaboravni su i filmovi Pedra Almodóvara, a jedan od najurnebesnijih je “Žene na rubu živčanog sloma”.
I kada je riječ o glazbi, nije željela izdvajati pojedine izvođače pa se i našalila rekavši:
– Mogu odgovoriti da kao majka tinejdžera uglavnom slušam ono što oni “sviraju”. Kao što ne stižem u kazalište, ne stignem ni na mnoge koncerte koje bih željela. Međutim, srećom, u sklopu službenih političkih programa, zna se pronaći i sjajnih koncerata, od kojih bih izdvojila prošlo ljeto u Sloveniji kada me oduševio Europski orkestar mladih, sastavljen od mladih virtuoza iz Austrije, poput onih kakve ugošćujemo u mojemu uredu za vrijeme predsjedničkih večera kako bismo naše uspješne, mlade glazbenike predstavili svjetskim državnicima i njihovim suradnicima. Pozivamo redom mlade natjecatelje koji osvajaju prestižne nagrade na natjecanjima u zemlji i inozemstvu. Oni ne sviraju kao “glazbena kulisa”, nego se predstavljaju interpretacijom skladbi, po mogućnosti hrvatskih autora. Nastupale su nam tako i dvije mlade kantautorice Nina Romić i Luce, ženska klapa Muzičke akademije, kao i Ivan Krpan, uz Aljošu Jurinića još jedna hrvatska pijanistička zvijezda koja niže uspjehe na prestižnim međunarodnim natjecanjima.
KAD te kara cijela Trijatala