Konačni britanski juriš na bastion američke glazbene industrije

I’m afraid of Americans”, požalio se na istoimenom starom singlu David Bowie – britanski rock ekscentrik staroga kova i umjetnik kojemu u početku karijere ni samome nije bilo lako osvojiti fanove s one strane Atlantika. Nije to bila osobito neprijateljska „poruka“ – otac Ziggyja Stardusta uvijek je isticao vrijednosti američkih glazbenih idioma koji su izvršili presudan utjecaj i na njegov opus, ali njezino se značenje očituje i u činjenici da je stigla u vrijeme (1997.) kada je rijetko koja mlada engleska zvijezda mogla napuniti prosječnu američku dvoranu, a o stadionu da i ne govorimo.

Blur? Oasis? Pulp? Robbie Williams? Znatiželjni stanovnik prosječnog američkog grada te je ponosne eksponente samoproglašene „Cool Britannije“ mogao uhvatiti prije u lokalnom klubu ili manjem teatru nego u centralnom „city hallu“.

Kraljevstvo za kipiće
Gonjena nekom unutarnjom logikom, vremena se ipak mijenjaju. Nedavno održana dodjela Grammyja pokazala je potpunu dominaciju britanskih izvođača koji su se kući vratili s hrpom ključnih kipića osvojenih u najvažnijim kategorijama. To mnoge navodi na zaključak da je na pomolu nova „britanska invazija“ koja je tijekom povijesti popa u redovitim ciklusima zapljuskivala obale Novoga kontinenta. Beatlesi i Stonesi šezdesetih, Zeppelini i The Clash 70-ih, Depeche Mode... A sada, dame i gospodo: Coldplay! Ali ne samo oni – nova pop princeza Adele ušla je u utrku za Grammyje s četiri, neo-soul pjevačica Duffy s tri, a Radiohead i Robert Plant (sa sparing partnericom Alison Krauss) s po pet nominacija.

Već je ta činjenica donekle nagovještavala da Ujedinjeno Kraljevstvo ponovno donekle uspostavlja kontrolu nad američkim pop kulturnim podnebljem; toliki broj engleskih nominacija u glavnim kategorijama nije zabilježen u pedesetjednogodišnjoj povijesti Grammy nagrada. Kada su statue podijeljene, postalo je jasno da je na svim frontama trijumfirao tandem Plant-Krauss koji je sve svoje nominacije pretvorio u nagrade, uključujući i one krucijalne: za album godine (izvrstan Raising Sand) i snimku godine („Please Read The Letter“). Odlično su prošli i Chris Martin i njegovi Coldplay koji su uz ostalo pobijedili i u kategoriji za pjesmu godine, „Viva La Vida“, te za najbolji rock album istoga naziva. Radiohead su pokupili vrhnje u alter-kategorijama za izvanserijsko ostvarenje In Rainbows.


Robert Plant (drugi slijeva), Allison Krauss (treća) i T Bone Burnett (sredina) sa suradnicima proslavljaju nagradu za album godine “Raising Sand”

Što je uzrok takvom uspjehu Britanaca i je li on slučajan? „Engleski izvođači dugo nisu marili hoće li se njihovi albumi svidjeti ostatku svijeta“, objasnio je Ged Doherty, šef britanskog Sonyja, dodajući da su ta vremena, srećom, prošla. Doista – uz pomoć nekoć uglednog (a već dugo požutjelog) NME-a i ostalih marketinških motora, devedesetih su se godina na Otoku redovito umjetno proizvodile pop senzacije koje su taktikom blickriga osvajale domaću publiku, ali i jednakom brzinom nestajale iz općeg vidokruga.

No, za konzervativnije američko tržište – naviklo na ustrajan i naporan rad, a otporno na prekonoćne spektakle bez pravog sadržaja – potrebno je mnogo više od sugestivno-bombastičnih naslova otočnih pop tabloida koji svakoga tjedna najavljuju neki drugi „best new band in Britain“. Kada su se tijekom ovoga desetljeća iz naoko kaotične srednjostrujaške mase izdvojili radišni i uporni bandovi poput Coldplaya (ili, primjerice, njihovi očiti uzori Radiohead koji su se već prije dokazali postojanim artističkim integritetom) i pohrlili prema obećanoj zemlji, Amerika je malo-pomalo „popustila“, otvorivši vrata i ostalima. I dok je američki underground trenutačno premrežen kudikamo snažnijim zbivanjima u odnosu na engleski, Britanci očito kvalitetnije i sustavnije rade na predstavljanju novih komercijalnih izvođača.

Nova umjetnica
Nije stoga čudno da je 20-godišnja londonska kantautorica Adele na svečanoj ceremoniji u Los Angelesu nagrađena Grammyjem u atraktivnoj kategoriji „najbolje nove umjetnice“. Njezina generacijska i stilska kolegica – velška pjevačica Duffy – također je omastila brk („best pop vocal“), no postavljene jedna uz drugu, njih dvije pružaju i drugi dio odgovora na „zagonetku“ o recentnom uspjehu Britanaca na gostujućem terenu. Premda ne zvuče neautentično, obje su snažno nadahnute američkim glazbenim naslijeđem – motown pop-soulom šezdesetih, kakav je na svojim albumima načela notorna Amy Winehouse. A svi znaju da Ameri i te kako drže do svoje tradicije, pa makar ih na nju podsjećali i prekooceanski izvođači.

U tom kontekstu lako se može objasniti i uspjeh bivšeg frontmena Led Zeppelina i njegova albuma Raising Sand koji je – kako je primijetio kritičar Telegrapha Neil McCormick – snimljen u Americi, s američkom vokalnom asistenticom (Krauss), američkim producentom, američkim pratećim bandom i (najvažnije) ispunjen je jedino američkom „roots“ glazbom. No, to je stari trik, premijerno aktiviran još onda kada su Stonesi, Yardbirdsi i ostali (ne samo) londonski klinci otkrili US-blues, prilagodili ga svojim potrebama i potom ga na krilima prve britanske rock invazije i uz veliki prasak „prodali“ natrag Amerikancima. Otada je prošlo više od četiri desetljeća, no paralela s trenutačnim zbivanjima možda i nije previše bez osnove.