Samo nekoliko tjedana prije smrti 18. rujna 1970. Jimi Hendrix nastupio je na Havajima gdje je snimljen i film “Rainbow Bridge”, objavljen godinu dana poslije njegove smrti. No, glavno pitanje bilo je zašto su koncertni materijali, izuzev sramežljivih 17 minuta koncertnih snimaka, bili potpuno izbačeni iz bedastog filma o hipi-kulturi, dok se na istoimenom albumu “filmske glazbe” nije našao ni jedan takt odsviran na Havajima?
Kako god bilo, Hendrixova familija koja posjeduje autorska i izdavačka prava na njegovu ostavštinu ovih je dana izvukla na svjetlo dana jedan od posljednjih velikih aduta iz arhiva, izvornu snimku dva nastupa na Havajima koju je uredio tadašnji stalni suradnik, koproducent i Hendrixov tonski snimatelj Eddie Kramer.
Objavljena u zajedničkom paketu na dva CD-a i Blu-rayu “Live in Maui” (Sony Legacy/Menart) donosi sve sačuvane audio i filmske snimke Hendrixa s tadašnjih nastupa, potpuno ispuštene iz tadašnjeg filma koji je s Hendrixom imao malo veze. Priključen je i 90-minutni dokumentarac “Money, Madness. Music: Jimi Hendrix in Maui” koji se bavi pričom o tadašnjem filmu “Rainbow Bridge”, ali zato dodatni videomaterijali prikazuju Hendrixa i bend u 13 pjesama spojenih iz oba odsvirana seta. Doduše, ne radi se o sasvim autentičnom zapisu jer je zbog tehničkih problema sa snimkom Mitch Mitchell još 1971. nasnimio nove bubnjarske dionice na osam pjesama, ali majstorski “skidajući” sam sebe. Mitchellova briljantna svirka jedan je od vrhunaca koncerata i dostojan pandan Hendrixovoj gitari za koju se čini da su tri, a ne jedna.
Svatko normalan može se zapitati zašto su, čak i kad su riješili tehničke probleme, ti materijali ostali neiskorišteni, a kad poslušate i pogledate prošli tjedan objavljenu novu verziju izleta na Havaje, pitanje je još veće. Jer, dva popodnevna nastupa, snimljena po danjem svjetlu, pokazuju Hendrixa u jedinstvenom, pomalo “ekološkom” okruženju Mauija na travnatoj padini ispod vulkana, bez svjetla reflektora i u brzoj, riskantnoj vožnji s bubnjarom Mitchellom i basistom Billyjem Coxom.
Ispred ograničenog broja publike na travnatoj površini donekle podsjećaju na današnju distancu na rijetkim koncertima jer je izdvojena lokacija Havaja zapravo bila prilika samo onima koji su se tamo zatekli gledati Jimi Hendrix Experience, kako su se opet zvali nakon što su prethodno bili Band of Gypsys. A bili su i sjajno uhodana ekipa s kojom je Hendrix nakon mjesec dana otputovao na britanski otok Wight, gdje je sudjelovao na rock-festivalu Isle of Wight i potom preminuo u Londonu.
Spram tog odavno poznatog velikog koncerta pred festivalskom publikom, odlazak na Havaje bio je Hendrixov izlet u drukčije izdanje, na koje je pristao jer ga je zainteresirala priča o planiranom filmu, upropaštenom nakon njegove skore smrti. Na dva koncerta pod vedrim nebom – doslovno vedrim jer su filmski kolori nevjerojatno čista slika plavog neba iznad zelene livade – odsvirao je 19 pjesama, od kojih se samo jedna preklapala u dva popodnevna nastupa (“Hey Baby (New Rising Sun)”).
Još važnije, Hendrix je s Mitchellom i Coxom te 1970. imao snimljen dvostruki album drukčijeg usmjerenja, pa je na koncertima izvodio i nove, nepoznate pjesme, ali je više od dvadeset novih pjesama snimljenih u studiju iskasapljeno nakon njegove smrti i objavljivano parcijalno na brojnim posmrtnim albumima, a tek 1997. objavljene su zajedno na CD-u pod nazivom “First Rays of the New Rising Sun”. A i tada ih je nedostajalo još šest iz istog “ciklusa”, razasutih po drugim albumima.
Osim “Hey Baby (New Rising Sun)” Hendrix je na Havajima publici premijerno izveo još neobjavljene “In From The Storm”, “Dolly Dagger”, “Ezy Rider”, “Freedom” i “Straight Ahead”, dva autorska bluesa “Red House” i “Hear My Train A-Comin’”, te publici dobro poznate “Foxey Lady”, “Voodoo Child (Slight Return)” – čiji je video prvi objavljen kao najava s DVD-a – i drukčije verzije klasika “Fire”, “Purple Haze”, “Spanish Castle Magic” i “Stone Free”.
Hendrix je za života autorizirao samo četiri albuma s kojima je iz temelja izmijenio ne samo mogućnosti korištenja električne gitare već i započeo revoluciju novog zvuka rock-glazbe, da bismo tek kasnije dobili čitavu seriju posmrtnih albumskih izdanja koja su vrludala od besmislenih montaža i falsifikata do bolje pripremljenih kompilacija glazbe koju je snimio, ali nije stigao objaviti za života. Koncerti na Havajima zatekli su ga u ključno doba promjene sviračkog kursa, na neobičnoj lokaciji i samo je pitanje što bi sve napravio i kojim bi smjerom krenuo da te godine nije umro. Nastup na Havajima pokazuje ga u društvu Mitcha Mitchella i Billyja Coxa kako svira aktualan materijal, još nepoznat publici, i kao takav je važan dokument moguće nove faze rada do koje, nažalost, nikad nije stigao.