Duga, pa i preduga pauza napokon je gotova. Od danas (nedjeja, 25.ožujka) američka kabelska TV kuća AMC dvosatnom (!) prvom epizodom počinje napokon prikazivati petu sezonu Momaka s Madisona, jednog od najboljih televizijskih proizvoda koji je ikad izašao iz američkih studija. Čekanje izazvano sudskim procesima zbog glumačkih honorara kod obožavatelja je temperaturu podiglo do užarenosti, svi žele vidjeti što će se dogoditi s marketinškim genijem Donom Draperom, njegovim kolegama, ljubavnicama i klijentima. O tome što nas čeka u petoj sezoni serije – koju u Hrvatskoj s malim kašnjenjem, ali redovito prikazuje HTV – zna se malo i ništa. Foršpani koji su se pojavili uoči početka prikazivanja mahom su se sastojali od kadrova iz prethodnih sezona, a jedino službeni poster s Draperom koji gleda vlastiti odraz u izlogu daje naslutiti da bi se glavni lik konačno mogao suočiti sa sobom i vlastitom prošlošću.
Riječ je o seriji koja je zapanjujućom analitičnošću ocrtala vremena uspona reklamne industrije šezdesetih, vremena kad je Amerika mislila da je u stanju napraviti što god zamisli, kad je prezentacija postala važnija od proizvoda, ali i kad su seksizam i rasizam bili društveno prihvatljivi gotovo koliko i pušenje ili alkohol na radnom mjestu.
Pušenje i alkohol na poslu
Serija koju je stvorio višestruko nagrađivani Matthew Weiner dosegla je svoj vrhunac na kraju prošle, četvrte sezone, kad je postala prva serija s kabelske televizije koja je četiri godine zaredom nagrađena Emmyjem za najbolju dramsku seriju, a usporedo su dolazili veliki rast gledanosti i jednoglasne ovacije kritike. Smještena je u New York šezdesetih godina prošlog stoljeća, u svijet marketinških agencija koncentriranih na aveniji Madison prateći živote njihovih glavnih igrača, ljudi koji su u to vrijeme stvarali umjetnost u službi prodaje kakvu je danas poznajemo. No, Momci s Madisona nisu (samo) serija o marketinškoj industriji. Nabijeno seksom i porocima, ovo je televizijsko djelo sjajna analiza odnosa među spolovima, skrivenih ispod idile tradicionalnih obiteljskih vrijednosti. Paralelno s glavnom radnjom odvijaju se i sve one političke, društvene i kulturne promjene kroz koje je Amerika toga doba prošla. Sve je počelo 2000. kad je Weiner napisao sinopsis za pilot-epizodu. Kad je prijedlog pročitao slavni televizijski producent David Chase, angažirao je Weinera kao jednog od scenarista još jednog televizijskog remek-djela, Obitelji Soprano. Sljedećih sedam godina sinopsis je mirovao, jer nijedna kuća nije pokazala zanimanje, čak i HBO i Showtime. Na projekt se konačno odlučio AMC – i pogodio.
Pisci scenarija predvođeni Weinerom proveli su tjedne istražujući epohu koju su željeli opisati. Rezultat je vidljiv – svaki interijer, svaki kostim, svaki predmet je autentičan kao da ste u vremeplovu. Zbrojeno, dobiven je vrhunski dizajn potreban za priču o jednoj čudnoj eri, makar to uključivalo i tako “strašne” stvari po shvaćanjima današnje Amerike kakve su pušenje ili alkohol na poslu. Naravno, puno više od pušenja i galona Jack Danielsa koji se troše po uredima pažnju je izazvala minuciozna rekonstrukcija muško-ženskih odnosa u šezdesetima, koji su ponekad na razini odnosa koji je vladao prema crncima u Alabami. Štoviše, pokazana je cijela potkultura u kojoj je potpuno normalno da muškarci imaju i po više ljubavnica odjednom, da im supruge to u najmanju ruku naslućuju, ali da šute ili se mire s takvom situacijom dokle god im muževi osiguravaju čvrst i udoban krov nad glavom i pune tanjure. Kritičari se jesu često osvrtali na takvu sliku, ali ne da bi zamjerali autorima serije, nego da bi upozorili na njihovu aktualnost. Kritičarka Washington Posta Marie Wilson napisala je jednom da je predodžba o moći koju zastupaju muškarci i danas prisutna, a da je ljepota žena i dalje često jedini način za napredovanje, ali i to nikad ili rijetko do vrha. U seriji, primjerice, Peggy Olsen dobiva posao copywritera, a to što je prva žena kojoj je to uspjelo posljedica je, kažu muškarci u seriji, toga da žene naprosto nemaju talenta da bi se tim poslom bavile.
Slično je i s odnosom prema svijetu izvan marketinga, povremenim prijezirom prema svemu što ne donosi novac. O rasnom pitanju da se ne govori, čak i u navodno liberalnom New Yorku koji će u crnu zaručnicu jednog od likova buljiti kao u rijetku zvijer, a jedini posao koji netko druge boje kože može dobiti je liftboy. – Bilo bi povijesno netočno stvoriti lik poput Dona Drapera, koji ne bi u duši bio rasist, a da je u prilici postići takav poslovni uspjeh, napisao je jednom kritičar Los Angeles Timesa. Baš zato je ova serija mnogo više od “zapisnika” jednog vremena, čak i tako traumatičnog kakve su bile šezdesete.
Ubojstvo Kennedyja
Ona je obračun s lošim dijelovima kolektivne američke savjesti zamotanim u celofan ekonomskog i kulturnog uzleta u danima koje opisuje. Dovoljno je pogledati brojne citate i pozadinska događanja koja se odvijaju paralelno s napisanom radnjom. Velika pažnja posvećena je ključnim povijesnim zbivanjima poput ubojstva Kennedyja, a istodobno se odaje počast najvažnijim kulturnim uzorima. Već uvodna špica nedvosmisleni je citat dvaju velikih filmova Alfreda Hitchcocka, “Sjever-sjeverozapad” i “Vrtoglavica”. Momci s Madisona nisu jedna od onih serija uz koje ćete moći ležerno izvaljeni na kauču nešto čitati, čavrljati s rodbinom ili blaženo drijemati. Kao uostalom i svi vrhunski televizijski proizvodi poput Žice, Obitelji Soprano, Odjela za umorstva, Downton Abbeyja.
Koka je prava bomba,...nema sto.