"Ne govori zlo" remake je istoimenog danskog filma od prije dvije godine. Rijetko kad je novosnimljena verzija bolja od originala, a ni u ovom slučaju to pravilo nije iznimka. Ipak, američka inačica filma promijenila je scenarij zbog čega pitanje "koji je bolji" dobiva novo značenje. Naime, ljubiteljima mračnijih, strašnijih, jezivijih, potresnijih, a na trenutke i bolesnijih priča i prizora sigurno će se više svidjeti danska verzija. Nekako i očekivano, s obzirom na to da je europska kinematografija u odnosu na američku uvijek subverzivnija i otvorenija šokantnom. S druge pak strane američka će verzija više odgovarati svima onima koji žele pogledati psihološki triler, ali pod uvjetom da se u njemu ipak nalazi neki prigušivač. Osim toga, američka je verzija zanimljiva i po tome što je uvodni dio filma u kojem se dvije obitelji koje se susreću na odmorima iz snova sniman upravo u Hrvatskoj. Točnije, u Motovunu, Grožnjanu i okolici. Lijepo je vidjeti (i prepoznati) da su jedni od najljepših kadrova u filmu snimljeni upravo kod nas. No ljepota u filmu više-manje počinje i završava s istarskim krajobrazima.
Nakon što se, dakle, susretnu dvije obitelji, Paddy i Ciara pozivaju Louise i Bena jedan vikend nakon ljetovanja k sebi doma. Odlično su se slagali na večeri, klinci su im tu negdje po godinama i zašto ne bi ponovili lijepo druženje. Zaista, nije bilo previše razloga za reći ne te se Louise i Ben s kćeri Agnes upućuju svojim novostečenim prijateljima. Vikend počinje baš onako kako je uobičajeno u takvim situacijama. Večera, druženje, razgovor, šale, stvaranje opuštene atmosfere. Međutim, sve vrijeme Louise osjeća blagu nelagodu zbog čudnih, krajnje neobičnih, pa čak i bizarnih situacija – prljava posteljina koja ih je dočekala, prelascivno ponašanje njihovih domaćina kojima za takvo što ne smetaju gosti, sama činjenica da su u brvnari…
Jedno jutro ipak odlučuju pokupiti stvari i otići, bez najave ili pozdrava. Međutim, brzo se vraćaju jer je Agnes ostao plišanac bez kojeg jednostavno ne može. Taj je povratak bio koban jer upravo s njim počinje igra živaca, kako za gledatelje tako i za članove obitelji Dalton, koji postaju taoci. Iako se tijekom cijelog filma gradila napeta atmosfera, ponajviše pomoću osjećaja slutnje da nešto nije u redu, u samom finalu napetost kulminira u scenama nasilja u kojima se samo čeka će koja obitelj "odnijeti pobjedu". "Ne govori zlo" dobro funkcionira i bez znanja o originalnoj verziji filma i s njim, i to baš zbog izmijenjenog scenarija i umekšavanja cijele priče. Nije ovdje baš slučaj kao s Hanekeovim "Smiješnim igrama", gdje su obje verzije snimljene da izazovu mučninu. "Ne govori zlo" uspijeva, za razliku od danske inačice, donijeti napetost, bez mučnine. A nekad je baš to ono što je potrebno jednom psihološkom trileru.