Bila bi doista velika šteta da je zbog ozljede požrtvovnog glumca Mislava Čavajde na posljednjoj generalnoj probi Sofoklova “Kralja Edipa” potpuno otkazana treća dramska premijera Dubrovačkih ljetnih igara.
Likovi u bazenima
Kultna tragedija kojoj protek vremena nije oteo ni djelić životnosti stoga je ipak izvedena u bogomdanoj ambijentalnosti parka Umjetničke škole, s time što je publika ovog puta sjedila leđima okrenuta gradu, na mjestu gdje je za nekih prijašnjih produkcija stajala pozornica.
Tako je mudri slovenski redatelj Eduard Miler dobio impresivnu i monumentalnu kamenu scenografsku fresku koju je napunio vodom koja je tijekom gotovo cijele predstave sudbinski neumitno tekla sa stuba prema gledalištu. U brojnim bazenima koprcali su se Sofoklovi likovi. Njihove, u osnovi škrte, ekonomične rečenice zvučale su vrlo snažno i potresno, a uz Edipa, kojeg je unatoč teškoj ozljedi herojski odglumio scenični Mislav Čavajda, sasvim sigurno heroj predstave, Milerovu je redateljskom verzijom dominirao i Dražen Čuček u ulozi svećenika-komentatora koji je potpuno ogoljen u dugoj i katarzičnoj sceni predstavu doveo do smiraja.
Rafinirana i decentna bila je Doris Šarić Kukuljica kao Jokasta, ciljano letargičan Vili Matula kao Tiresija te nedokučiv poput Sfinge Livio Badurina kao Kreont. Valja pohvaliti i Jelenu Lopatić u ulozi glasnika i Vlatka Dulića kao pastira te glumce zagrebačke akademije koji su se barem do mile volje mogli osvježiti u vrućoj noći.
Dubrovačka poruka
Milerov “Kralj Edip”, prema riječima samog redatelja i dramaturginje Žanine Mirčevske, nije se bavio psihoanalitičkim konotacijama slavne drame nego njezinim političkim i sociološkim kontekstom. Pa ipak, u prvi plan predstave koja nikako nije razočarala došao je taj nesretni antički pojedinac Edip kojega je obitelj žrtvovala kako bi izbjegla proročanstvo o ocoubojstvu, a on ne samo da ubije oca i na Tebu navuče prokletstvo nego i s vlastitom majkom zasnuje obitelj s čak četvero djece. Nije prirodno ni ubiti oca niti imati potomstvo s majkom, ali ništa manje nije prirodno ni vlastitom djetetu probosti stopala i ostaviti ga pastirima u planinskim bespućima. No, Edip ne krivi ni oca niti majku, nego sebe. Oslijepi se, ali zato da bi napokon progledao. I u tome je poruka dubrovačke predstave koju ćemo u njezinu punom tjelesnom tempu ipak morati doći pogledati sljedeće sezone.
kakav heroj ,,,pa svi su gradjani hrvatske barem par puta u zivotu otisli na posao i radili iako su bili povrijedjeni ili bolesni ,,,i ko je o njima pisao ili ih zvao herojima